Kafana je moja sudbina (ili: zašto volim da izlazim tamo)

I to je potpuna istina. Ali, krenimo redom.

Želim da se razumemo u potpunosti i iz svih uglova. Tako će i neka objašnjenja biti data.

Prvo, da pojasnim pojam kafane u mom književnom jeziku: kafana, to je ono mesto koje ima karirane stolnjake, limene pepeljare (izlupane, dakako) i tamburaše s dušom, a nema ventilaciju, signal za mobilni i dve iste čaše.

Oduvek sam prezirala pitanje – koju muziku slušaš?! jer nikada nisam umela da odgovorim na njega. Slušam sve zvuči kao da ga je izgovorio zbunjeni tinejdžer, kojem je izuzetno stalo da se dopadne svima, pa čeka da druga strana kaže svoj odgovor, kako bi mu se prilagodio. Pa ipak, u mom slučaju, to je jedini ispravan odgovor. Ja zaista mogu da slušam sve. Čak i ono što kod kuće možda ne bih, u društvu ni ne primetim. Recimo, rap / hip-hop.

Imam periode (ničim izazvane) kada koji soj muzike slušam kod kuće, ali odrasla sam imajući Korn, Nirvanu, Ritam neredaJanis i Hendrixa za omiljene bendove/izvođače – istovremeno. Nema smisla? Ni meni da neko može da sluša samo i isključivo jednu vrstu muzike. Znate, jedna od odlika ograičenog uma je neprihvatanje bilo čega drugačijeg od onog za šta je stečena navika konzumacije.

Umem da budem izuzetno teška na parama. Ne bacam na gluposti, ne kupujem bespotrebne stvari, ne gomilam hranu. Ali. Ne vodite me u kafanu kad imam više od 500 din u novčaniku. A to ne zbog rakije.

Poslednji dinar petog u mesecu davala sam i dala bih (ka)da čujem Makedonsko devojče, Ako umram il’ zaginam, Kad ja pođoh na Bentbašu. Ne umem da na pravi način objasnim kakav je to osećaj koji se stvori u meni. To su, pretpostavljam, oni fetiši koje svi imamo, samo ih neki kriju bolje od nas drugih.

Ne volim da idem na fensi klubove sa narodnjacima. Ama, nije to – to, ljudi moji. Nije meni do okruženja, skockanih zgodnih frajera, skupih pića i napucanih riba. Ja, bre, volim da se izujem i popnem na sto! Da zagrlim svirca, pevam iz sveg glasa, ne brinem o frizuri i šminki. Idem tamo gde se osećam kao u svojoj dnevnoj sobi. Sa ljudima koji to razumeju, i koji su, ako ne isti kao ja, onda dobrano slični tome.

I kao što vam je Lidija objasnila, ima među nama koji slušamo narodnjake i onih civilizovanih. Neću vam nabrajati šta čitam, koliko često idem u pozorište i koje televizijske kanale gledam. Ako vam stil pisanja ovog posta nije dovoljan pokazatelj nivoa mog uma, ne vredi da dodajem bilo šta na tu temu. Nećemo se razumeti ionako.

Umem ja odlično da se provedem na koncertima, Exitu, house žurkama, vikendicama, pivnicama, ispred mamuta. I razumem svakog kome je bilo koji od tih vidova žurkanja najbolji na svetu. Ali mojoj duši raspevanoj ništa ne može biti merljivo sa osećajem bivstvovanja u kafani, uz tamburaše. Uz dobro vino i još bolje prijatelje.

jedno vece u kafani

Pokušavam da se setim kada sam prvi put bila u kafani, ne ide mi. Nešto bih rekla da je bila srednja škola, IV razred. Nije to ni bitno toliko. Ono što jeste bitno je da sam najlepše izlaske zapamtila upravo iz kafane: kada su došli beograđani da idemo na Exit, pa ih O. i ja vodile na tamburaše, a posle ponoći bio M. rođendan, pa tvrđavu nismo videli, a kamo li Exit; kada smo sa C. rođendana otišli u Ciganske zore; kada je V. slavila rođendan na koji sam morala da odem čim mi je S. rekao da je u Starom fijakeru; (svaki put) kada su se svaštarci okupili u Rakiji samo da bi kasnije išli u Kafanicu; kada smo J., A. i ja same bančile u sred Kafanice, samo jer nam se moglo, iako je Exit bio u punom jeku tamo negde, na 1km od nas; kada smo sa G. rođendana otišli u Ciganske noći; kada je M. zvao da kaže da je sa Ž. u kafani čijeg se imena ne sećam, a sve na pola puta našeg dolaska do njega; kada mi je O. javila da je C. nenajavljena stigla iz daleka, pa sam sa najdražim ljudima na svetu bila na Salašu 137; kada sam zaklete tviteraše i internet-zavisnike nagovorila da siđu u kafanu-podrum bez signala za mobilni, a kamo li wi-fi…

Ko ne ume čašu da razbije uz najskuplju pesmu, a samo iz osećaja da tako treba, rakiju da iskapi i kad je najlošija – jer pesma peče više nego fermentacija šećera – nije boem, već puki alkoholičar.

E, u tome se razlikujemo vi i ja.

Mislite o tome.

U kafani. Može i za mojim stolom.

Kafana je moja sudbina (ili: zašto volim da izlazim tamo)

33 thoughts on “Kafana je moja sudbina (ili: zašto volim da izlazim tamo)

  1. Oooooodličan tekst! Uostalom, svaki je takav, Zmua kad kaže – onda je to stvarno rečeno tako da mislimo o tome. ;)

    Ni ja ne znam da odgovorim na pitanje "Šta slušaš?", ali sad mi je lakše kad vidim da nas ima još. Nakon ovog i Lidijinog teksta, dobih inspiraciju za svoj post na ovu temu, pa ako me ne bude mrzelo – kuckaću.

    U svakom slučaju, mnogo volim ljude koji znaju da uživaju, ne podnosim izjave da si inteligentniji ako slušaš ovu ili onu muziku (Mislim, wtf?!), a kafane su vazda bile šarenija i vedrija mesta za druženje, od svih onih fensi klubova.

    I slažem se da se iz načina pisanja može jako lepo videti kakva je ko osoba, o čemu god da piše.

    Neka bude kako Zmua kaže! ;)

  2. U potpunosti se pronalazim u ovim kariranim stoljnacima i razlicitim casama :)

    I razumem potrebu odlaska na tamburase :)

    Sto si napisala svaka ti cast kao da si mene pitala :)

  3. @ šovlja – haha pa sad ćeš me još i postideti! :***

    ima nas dosta, koliko sam ja uspela da pohvatam za sve ove godine, samo se neki i dalje ustručavaju to da priznaju, nisam sigurna da znam što. valjda misle da su /fensiji/ ako kažu: mrzim kafanu.

    a u svakom slučaju, očekujem te na sledećem #kafanaup, isto kao i:

    @ djurovski83 – pročitaj odgovor šovlji :)

  4. Ja necu ni da pocinjem sa otvaranjem duse oko ovog toliko slicnog meni teksta…samo cu reci da onomad u CIganskim Nocima umalo nisam ostavio komplet dzeparac za more na koje sam isao 2 dana posle…sreca pa je J bila trezna…jedina…:)

  5. @ srđan – pa to, zato ti imaš J, a ja G – da nam čuvaju pare ;)))

    a sećaš se V.ninog rođendana, ovde pomenutog? haha joooj…

  6. Iako se izdajem za zatupljenog klabera (šta god to značilo), mojim kolegama, saborcima klupskim nikad nije jasno odakle ja znam sve starogradske?! Možda zato što kad sam bio klinja sam pratio svaku Zlatnu tamburicu? I što me je mama učila sve te pesmice? Što sam odeću sa sebe kidao sa 4 godine kad čujem Tri metera somota? Što danas plačem uz Tajnu od Bore Spužića Kvake? Lepo si rekla … Ta zatucanost u jedan muzički pravac, jeste muzički autizam. Postoje neki žanrovi koje ja apsolutno ne mogu da svarim (dubstep i dnb a početak) ali mi nisu jasni ljudi koji kafanske tamburaše svrstavaju u Grand? I da, više ne podnosim Kućerak u LT, jer je to mesto toliko izveštačeno, da to nema smila. Toliko od ja :)

    P.S. ODLIČAN ČLANAK! :)

  7. @ smarjanović (moram tako, lakše mi je da vas razlikujem po tim nadimcima :) – hvala, pošalji ga tim tvojim zatucanim klaberima, i pozovi ih sledeći put da idu s nama :))

  8. Zmujice, šta da ti kažem, kafanisali smo jedared, kafanisaćemo i Jopet! :D

    Negde sam pre neki dan pročitao pametni uzjavu, tipa – Vreme je da prestanemo da se delimo na "b92 kulturne" i "Pink nekulturne"…

    Nije da sad ja propagiram Pink nešto posebno, ali nazivati nekoga ko voli narodnjake glupim, nekulturnim ili ograničenim je ista predrasuda kao što je i nazvati nekoga ko voli metal satanistom, narkomanom i manijakom. Valjda zato što narodnjake povezuju sa, ne znam, Karleušinom Insomnijom, ili zbog Cece sa Arkanom, ili čime već, 'bem li ga, u svakom slučaju 99% ljudi koji pljuju narodnjake ni ne znaju šta su narodnjaci. Ende.

  9. Khm, tacan naziv je "Kad ja podjoh na Bembasu".

    "Sudbina" – Bgd

    "Kucerak" – NS

    Nema greske :)

  10. @ sevdalija – zapravo, mesto o kojem se peva u pesmi zove se Bentbaša, i deo je Sarajeva :)

    a izbor kafana – kućerak nije više što je bio… al' ok, može da prođe ;)

  11. Ma znam da je deo Sarajeva, ali mu je ime Bembasa. Nebitno, pesma je, sto bi rekli "pravo dobra". Ako znas i ko je napisao, bez guglanja, dobijes pet bambija :)

    Kucerak- ne da moze da prodje, nego posle vrludas levo-desno. Preporuka: obavezno zezni nekog drugog da soferira.

  12. @ sevdalija – opet: nije bembaša, nego bentbaša. samo je već decenijama misheard/misspelled sa m. pitaj sarajlije – ili google ;)

    a bez guglanja, znam tek toliko da je sevdalinka (a za njih je uvek teško utvrditi pravog autora, svi bi ih rado pripisali sebi), znam da je muzika ladino (el dio alto), i da su je himzo polovina i nada mamula otpevali za sve pare dobro ;)

  13. O.k. Popustam oko imena, mada se kao delom Bosanceros ne mirim. :)

    Pesmu je napisao jedan sefard (spanski jevrejin) koji se spletom cudnih okolnosti ( inkvizicija, trte mrte ) obreo u Bosni, pa se, eto, i zaljubio, a ona obecana drugom… Eto, malo nepotrebnog znanja u 1 po ponoci.

    http://www.youtube.com/watch?v=ducNZsLu4nA o/o/

  14. Nedostaju mi takvi izlasci o kojima pises. Bas. :(

    I te kafane sa kockastim stoljnjacima, limenim pepeljarama i onim okruglastim čašicama od 2dl… svake godine kad dodjem vidim da je još poneka ubijena i pretvorena u nekog belosvetskog fensi klona…

    Što se tiče naše muzike o njoj sam pisala na 365 dana … uz našu narodnu i izvornu muziku sam odrasla, uz nju rastu i moja deca, pokušavam čak i nemoguću misiju da ove moje dijasporce kroz radio emisiju koju vodim upoznam sa pravom srpskom muzikom…i neeeiizmerno me nerviraju isfolirani likovi koji prevrću okicama kad im kažeš da voliš narodnu muziku… :D

  15. Hehe… pa slusajuci neke zene, izgleda da nije… Sledeci mesec cu da objavim jednu pricu koja "opevava" kafanu… pa me bas zanima kako ce ti se svideti takav "muski" pogled na kafanske aktivnosti… haha

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Scroll to top