Razgovor sa gluvima: Svet tišine – uputstvo za upotrebu

Ovo je post malo drugačiji od ostalih do sada. Malo ličniji. Možda emotivniji. Ovaj tekst tiče se moje majke, pokojnog oca i svih njihovih prijatelja, i njihove dece. Svih onih koji dele isti svet: onaj u kojem ne postoji zvuk, ili je toliko utišan da je zanemarljiv. Ovo je tekst koji posvećujem svima vama koji čujete odlično, koji nonšalantno slušate muziku pojačanu do maksimuma, koji uživate na koncertima, volite domaće filmove, volite pozoriše. Uživate u telefoniranju.

U narednih nekoliko redova pružiću vam uputstvo kako da se obraćate ljudima oštećenog sluha. Osećam potrebu to da uradim, jer sam celog života, kao dete roditelja sa oštećenim sluhom, bila svedok nipodaštavanja, odbacivanja, podsmeha, nerazumevanja. Nehaja. Jedini razlog je bio zvučna barijera.

Mnogo se ovih dana govori o toj nekoj inkluziji (mada 85% ljudi i dalje nema pojma o čemu se govori). Forsira se uključivanje osoba sa invaliditetom u društvo, obavezuju se poslodavci da im pruže jednake uslove za rad, škole su prinuđene da omoguće svoj deci, sa posebnim potrebama svakog tipa, pohađanje nastave.

I opet smo krenuli da gradimo kuću od krova.

Vlada je jasno i glasno i odlučno naredila da poslodavci moraju da zaposle, između ostalih, i gluva i lica oštećenog sluha – jer su oni isti kao i mi, čujući. Vlada se opet pravi luda i zaboravlja da je koliko do juče tim istim licima, dok su upisivali srednje škole, jasno stavljano do znanja da ne mogu da upišu ono što žele, jer nema uslova za njih. Jer nisu kao drugi. Ta lica nisu mogla da budu informatičari, slikari, vajari, dizajneri. Licima oštećenog sluha država je omogućila da se školuju za krojače, mašin-bravare, firmopisce, stolare.

Lica.

Oni čak nisu ni ljudi. Nazivamo ih svi uporno licima oštećenog sluha.

Kome je i zašto bilo teško reći gluv čovek? Zašto oni nisu ljudi oštećenog sluha?

Zbog čega se država nije prvo setila da napiše pravi plan razvoja i pravilne inkluzije – tako što će im omogućiti da zaista i budu kao svi drugi – ljudi? Hajde da im omogućimo da u svojim posebnim školama imaju i odelenje gimnazijskog prirodno-matematičkog i društveno-jezičkog smera. Hajde da im omogućimo da izaberu da budu školovani slikari, fotografi, veb dizajneri, programeri – ni za jedno od ovih zanimanja ne treba vam sluh! Hajde da im omogućimo da postanu nastavnici, profesori! Da predaju drugoj gluvoj deci jednog dana, i pomognu njima da postanu ono što žele, a ne ono što je društvo procenilo da oni mogu biti!

Oni govore. Jedu. Vole.

Gluva deca plaču kada ih nešto boli.

Gluvi se zaljubljuju, pate, razvode, rađaju decu, rade, vole, dišu, postoje – isto kao i mi.

Gluvi ljudi vole da gledaju dobar film, gluvi ljudi vole da gledaju televizor, da prate serije.

Nijedan domaći film u bioskopima nikada nije imao titl. Nijedna onoliko gledana domaća serija nije bila titlovana.

Mislite da gluvi ljudi ne vole da gledaju Farmu i Dvor? :)

Nikada neću zaboraviti momenat kada sam kao tek stasala tinejdžerka pojačala muziku koliko je god muzička linija to dozvoljavala. Tata otvara vrata, smeši se i kaže mi, mrtav-‘ladan: Utišaj to, hoćeš da ogluviš? Šokirana, utišavam muziku i ništa mi nije jasno. Mama mi je objasnila da oni i te kako osete vibracije, bas. Kasnije sam naučila da utišam bas, i ipak slušam muziku pojačanu do maksimuma :)

Oni slave nove godine, osme martove, prve majeve, dvadeset devete novembre. Rođendane. Krsne slave. Imaju svadbe. Igraju! Ne čuju muziku, ali je i te kako dobro osete. Moj tata je znao da svira bubnjeve – kažu, dosta dobro.

Obećala sam vam uputstvo, neću dužiti dalje. Dakle, kako se obraćati gluvim licima, odnosno ljudima oštećenog sluha:

Gluvi ljudi ne čuju. NE ČUJU. Ne vredi da vičete, da urlate, da mašete – njima iza leđa. Sve što je potrebno da radite kada se obraćate gluvim ljudima jeste – da ih gledate u oči. Oni čitaju sa usana i to jako dobro, opet ponavljam – nemojte vikati i praviti sebe budalom, a njih ponižavati dodatno. Govorite polako i trudite se da jasno izgovorite svaku reč.

– Gluvi ljudi, u svojoj međusobnoj svakodnevnoj komunikaciji, imaju drugačiji oblik rečenica, nego što ih imamo mi. Njima nisu bitni padeži, skraćuju rečenice koliko je god moguće, kako bi gestovima jedni drugima preneli što više informacija u što manje vremena. Pa tako, mi kažemo: Ja sam bila u školi/Bila sam u školi, dok će gluva osoba reći: Bila škola. Kratko-jasno. Zbog toga, kada vam se budu obraćali pismeno, desiće se da ne napišu nešto pravilno – nemojte im se smejati. Ne zaboravite da govorite različitim jezicima :) Mislite da vi ne delujete njima smešno dok mlatarate rukama pokušavajući da izmislite neki gest i objasnite im šta želite? :)

Ovo su dve osnovne stvari koje bi trebalo da znate. Govoriti jasno i polako i ne zaboraviti da sagovornik govori drugim jezikom. I, svakako, da je taj sagovornik čovek. Ne neko fiktivno lice.

Mislite o tome.

DODATAK: Za svakodnevnu komunikaciju možete preuzeti dokument “Kako da razgovor sa gluvim sagovornikom bude što uspešniji” – Gradska organizacija gluvih Beograd

Razgovor sa gluvima: Svet tišine – uputstvo za upotrebu

40 thoughts on “Razgovor sa gluvima: Svet tišine – uputstvo za upotrebu

  1. Kapiram da ljudi koji nisu hendikepirani taj blagoslov često uzimaju "zdravo za gotovo", i da im jednostavno ne padne na pamet kako je to živeti životom osobe koja je slepa ili gluvonema.
    I oduvek mi je smetala ta "segregacija" u školama. Kako kasnije "integrisati" takve ljude u uobičajene društvene tokove, ako ih skrajnemo već na samom početku? Kakva crna inkluzija, pa škola za decu oštećenog sluha u Užicu je skrajnuta na samu periferju grada (što bi se ovde u žargonu reklo, "u Pizdićima je"), kao da su šugavi. :(
    Inače sam oduvek želela da naučim "sign language", i smatram da je veliki propust našeg obrazovnog sistema što se tokom školovanja ne nauče barem osnovne fraze u komunikaciji.

    1. ma jao, imam ja još mnogo toga da kažem na ovu temu, ali sam odavno prešla onih čuvenih 1500 karaktera ograničenja za blog :)
      ali pisaću, sigurno, jer ne želim da se u zapećak bacaju tako bitne stvari, a da svi pričamo i pišemo o nekim društveno (čitaj seo/heo) prihvatljivim temama…

      btw, dobro je da užice uopšte i ima školu za decu oštećenog sluha – mnogi gradovi nemaju…

  2. Ja sam se u detinstvu družio sa dečakom koji je imao oštećen sluh. Iako je u početku bilo čudno, bošto ja ne znam gestovni govor, vrlo brzo smo našli način komunikacije. Dečak je bio prihvaćen od većine, samo zato što su odrasli u njegovoj neposrednoj sredini, mada se često dešavalo da bude i ismevan zbog nečega za šta on nije kriv.

    1. da, znam o kome govoriš – ko zna, možda i on bude čitao ovo pa se prepozna :)

      a deca nisu kriva, deca su – deca.
      krivi su oni koji ih naprave takvima, i dozvole svom detetu da se iz neznanja podsmeva svima drugačijima od sebe…

  3. Ponosna sam na tebe i drago mi je da si pisala o ovome. Mislim da bi o problemima gluvih ljudi trebalo puno više da se govori.

  4. Ono što me najviše nervira kod ostalih ljudi je kada dođu u kontakt sa ljudima koji imaju određenu vrstu ''hendikepa'', jeste da ih stavljaju u određene mentalne 'kalupe' koji podražumevaju da ti ljudi su nesposoni da se bave većinom normalnih stvari u životu. Ponekad imam osećaj da beže o njih, prave se kao da takvi ljudi ne postoje.

    Ovo kažem iz ličnog iskustva, kao neko kome su se zbog govorne mane stalno indirektno govorili da ne mogu raditi neke stvari npr. recitovanje, govor pred TV kamera, velikom grupom ljudi… Mnogo vremena i truda mi je bilo potrebno da ih ubedim u suprotno, čak i danas kada sam svoju manu svela na minimum (dosta ljudi i ne primeti) određenom broju ljudi ja nisam prvi izbor ako treba da se govori pred većom publikom ili nešto slično.

    1. upravo to! ne znam odakle ljudima pravo da procenjuju nekoga po tome da li svoje misli iskazuje kotrljajući r, mašući rukama ili crtajući po papiru.

      uvek ću se osvrnuti da uvaženog Stivena Hokinga.

      sreća njegova pa nije rođen u Srbiji.

      a dobiće i on post od mene, koliko sutra…

  5. Сјајно си објаснила једну крајње озбиљну тему.

    Нисам имао прилике да комуницирам са глувонемим људима, имао сам (и даље имам) жељу да научим језик али нисам имао учитеља. Откад сам овде, дешавало ми се да наиђем на људе који разговарају гестовним језиком у бусу и за све време путовања крајње непристојно (и углавном неуспешно) очима покушавам да "ослушнем" о чему то они причају. Више пута сам гледао и вести за глувонеме, са тоном успем да повежем, али без тона ми је готово немогуће да протумачим нешто. Онда схватим колико се уствари ослањам на чуло слуха, а узимам га здраво за готово.

    Не знам колико је та "инклузија" могућа без тих основних предуслова. Имам утисак да су ти људи у средини у којој сам одрастао толико скривени и скрајнути, знам да постоје али их једноставно нема нигде, нема никаквих услова за њихово школовање, о запошљавању да не говорим. Камо среће да грешим, да је то само мој лични утисак…

  6. Tužno i ružno je ljude gurati u stranu samo zato što se nama koji imamo šatro razvijena sva čula čini da su oni drugačiji.
    Odrasla sam uz drugaricu čiji su roditelji slepi. Odgojili su je za medalju, funkcionišu mnogo bolje od većine porodica koje poznajem, vole se i srećni su. Misleći na njih i njihove svakodnevne ruku-pod-ruku šetnje, nepogrešivo prepoznavanje naših koraka uz čavrljanje i osmehe, napisala sam ovo http://shaputalica.wordpress.com/2008/10/12/zatvo… jednog kišnog popodneva kad sam shvatila da sam u stvari ja slepa. Za mnogo stvari. Nesporno je da su imali mnogo poteškoća da žive, rade i gaje decu u sredini poput naše, sa teškoćama kojima ih je priroda "častila". Ali, odakle nama, bilo kome, pravo da ih klasifikujemo? Nemamo mi tu nikakva prava. Mi imamo samo obaveze, kad već stida pred tim ljudima nemamo. Obavezu da pokušamo da shvatimo kako je živeti u svetu prilagođenom isključivo većini. Da samo na jedan dan pokušamo da osetimo kako je to kad ne čuješ. Ili ne vidiš. Ma na jedan sat bre. Da naučimo nešto od njih, na primer i za promenu. Samo tako možemo početi da menjamo svest umesto da okrećemo glavu.
    I treba da se piše više ovakvih tekstova. Možda da pokrenemo jedan tematski dan među blogerima koji su voljni…lupam, ali sam više za akciju nego za "jaooo, što ti je dobar teeekst". Pohvala neće doneti ništa. Desetak blogova na ovu temu nateraće makar pedesetak ljudi da se zamisli…a to je početak motivacionog procesa.

    1. pa da, zapravo, ona floskula da ni ne znamo koliko smo srećni je nešto što svi jako lako zaboravljamo, a to nikako ne bismo smeli…

      što se same akcije tiče – podržavam!

      i planiram da pišem još na ovu temu, a svakako – znaš da imam običaj da ugostim blogere, pa ako si raspoložena, napiši nešto malo više o tim slepim ljudima, pa da objavimo bilo ovde, bilo kod tebe..

  7. Ja ne znam šta da kažem osim – svaka čast. Posle ovog teskta sam zaista dobio želju da naučim znakovni jezik, hvala na uputstvu, odlično je. S vremena na vreme bih pomislio kako je ljudima koji ne mogu da čuju, i iskreno nisam mogao to sebi da predstavim. Mislim da zaslužuju da im se približimo koliko god je to moguće.

    1. pa da, bilo bi odlično da umesto tih veronauka i građanskih vaspitanja deca imaju nešto zaista korisno da uče, a to je način komunikacije sa gluvima, kako se ponašati u društvu slepih, u društvu invalida bilo koje kategorije i stepena invaliditeta, voditi decu "u goste" u škole za decu sa posebnim potrebama..

      ali, o čemu mi pričamo ovde?
      mi i dalje gledamo ko nosi original najke, ko ne….

  8. Dok sam sve ovo čitala, gledala, pa onda i komentari…više pitanja i misli mi je prošlo kroz glavu.

    Dok deca uče da govore, uglavnom slušaju druge i ponavljaju to što čuju. S obzirom da su tvoji roditelji ljudi sa oštećenim sluhom, zanima me da li su oni imali neku pomoć od nekoga, dok ste brat i ti učili da govorite? Smatram da je u takvim situacijama neophodna podrška i pomoć, ne samo porodice, nego i društva, države nekoga valjda treba da bude briga za to. Ovo mi je palo na pamet, jer upravo sada moja deca uče da govore i znam koliko truda treba uložiti da bi naučili pravilno da govore i izgovaraju slova i reči.

    U našoj zemlji svi ljudi koji su na bilo koji način drugačiji od onoga što većina smatra "normalnim" su još na samom rođenju osuđeni na diskriminaciju, bez obzira na sve svoje potencijale i talente koje imaju i nažalost ne verujem da če se u bližoj budućnosti bilo šta promeniti na bolje.

    To je nekako ukorenjeno u većini ljudi na ovim prostorima, a kao i sve ostalo i taj odnos prema drugačijim ljudima, potiče iz porodice. Decu vaspitavam tako da kada vide osobu u invalidskim kolicima, gluvu osobu, slepu…bilo na koji način drugačiju da ne bulje u njih, a i da ne beže, da ne osećaju saželjenje tipa "jaooo jadaaan on/ona", jer tako ne pomažu, već da se ponašaju prema toj osobi kao i prema ostalima, jer postoje samo dobri i loši ljudi, sva ostala podela je ponižavajuća.

  9. Svaka cast. Ipak se najbolje pise srcem.
    Ja sam majka jednog divnog, lepog, pametnog ,gluvog momka i 22 godine vodim borbu sa predrasudama.Obzirom da zivim u malom mestu (to ima i dobrih i losih strana)moram da vam kazem da smo za malo pomerili neke granice. Moj sin se odmah posle zavrsene skole zaposlio u hotelu ,doduse sezonski jer je takva vrsta posla (ali ovo je vec cetvrta sezona, pa i to nesto govori) gde je priznat kao dobar radnik i za sada sto se toga tice mislim da je sve u redu.Ovo pisem samo iz razloga da ohrabrim druge ljude da nije sve izgubljeno,da se treba boriti. Ja sam optimista.Veliki pozdrav.

  10. Mnogo vode ce proteci dok se promeni svest ljudi ali za pocetak mi(roditelji dece sa hendikepom) mozda mozemo nesto da ucinimo.Na primer da ih ne drzimo zatvorene u kuci, da ih sto vise eksponiramo(mislim na pozitivne stvari) da im ulivamo samopouzdanje,da ne skrecu pogled i spustaju glavu pred drugima vec da ih gledaju pravo u oci,da ponekad budu i drski ako treba(ovde me nemojte pogresno razumeti molim vas, ali sa nekim ljudima i treba biti drzak, na primer kad neko uporno bulji u vas,ili slusni aparat i sl.a pogotovo "jao, jadan, vidi kako je lep a gluv),da ne "kupuju" drugare i sl. Ima tu mnogo posla ali ako uspemo bar deo od ovoga isplati se…Ja sam "svoju inkluziju" zapocela jos pre 20 godina.Bila i podrzavana i osporavana,ali se ne kajem.Slobodna sam da kazem da se ne ponasaju svi roditelji isto.Valjda svako nosi svoj "krst" kako zna i ume.Nemam nameru da nekome"solim" pamet,samo iznosim deo svog iskustva sa zeljom da pomognem nekome.Pozdrav

  11. Sandra, odličan tekst! Ali nemam nameru samo da te hvalim, još manje da konstatujem ono što svi znamo. Želim nešto da ti predložim, a ti sama proceni koliko si zainteresovana. Naime, već izvesno vreme nosim se mišlju da bi bilo dobro da u osnovnim školama postoji fakultativna nastava jezika gluvonemih osoba, možda i Brajeve azbuke. Ja bih volela da to bude obavezan predmet, ali, za početak bilo bi dobro i ovo. Zašto? Zato što smatram da je to stvar kulture i dobrog vaspitanja. Koliko je neprijatno za gluve i slepe da objasne nama nešto, toliko smo i mi frustrirani kad se nađemo u situaciji da komuniciramo sa njima. Drugo, ako smo rođeni sa sposobnošću da vidimo i čujemo, ne mora da znači da će tako i da ostane. Ja to bar tako vidim. Kao da su mi ova čula data bez moje kontrole, ali mi mogu biti oduzeta svakog časa, isto tako bez moje volje. Mislim da bi takvi časovi bili izuzetno interesantni za klince (sećam se da sam i sama učila neke jezičke simbole uz pomoć prstiju, bilo mi je jako, jako interesatno), a o koristi ne bih puno da pričam. Htela sam da ti predložim da možda kreneš putem bloga da "opismenjuješ" nas ostale. Upućena si, razumeš obe strane. A ko zna gde bi to moglo da nas sve odvede? Samo tema za razmišljanje… Veliki pozdrav! :-)

  12. Bravo Sandra po ko zna koji put! Kako ti to jednostavno i svima razumljivo a dovoljno GLASNO nazoveš stvari pravim imenom. U samu suštinu. Kao i uvek:)

  13. ovo je veoma lep i realan text… samo mi se ne dopada nacin na koji se obracas ljudima u pojedinim delovima kao npr. ‘Mislite da vi ne delujete njima smešno dok mlatarate rukama ‘.
    mislim da je text veoma poucno-informativnog karaktera i da nema razloga za dozom sarkazma jer se niko ne raspravlja, text nije debata.
    Drugo opet ironican naziv ‘o toj nekoj inkluziji’, svaka osoba sa ostecenim sluhom se treba gledati kao individua, a generalizacija da je tim osobama bolje iskljucivo u mainstream ili specijalnoj skoli je pogubna samo po njih…to treba ostati pravo izbora, shodno licnim potrebama, mogucnostima i zeljama…to bi naravno podrazumevalo solidne uslove u oba sektora, i slazem se sa tobom da se inkluzija u nasoj zemlji gradi od krova… pozdrav od special and inclusive educatora ;))

    1. Hvala puno na komentaru, poštujem stav.
      Način mog ophođenja je stilizovan godinama odrastanja među gluvima i doživljenim i proživljenim ponižavanjem od strane čujućih.
      Stav o inkluziji potiče od njih, takođe. Veliki deo gluve dece ima gluve roditelje, sa tom decom je mnogo teže i dugotrajnije raditi i čvrsto, argumentovano stojim iza toga da im “obične” škole u Srbiji to ne mogu da im pruže.
      A pogotovo da ne uzimamo u priču ono da svako voli da je “među svojima” :)
      Srdačan pozdrav

  14. Veoma lepo receno, vrlo realan tekst! Gluv sam, predajem gluvoj deci u os. i srednjoj skoli “Milan Petrovic” u Novom Sadu. Diplomirao sam na akad.umetnosti kao prof.likovnog vaspitanja. Ima nas nekoliko, tu su slikari, dizajneri, arhitekturi, fotografi…
    Predrasude su kao staklo, razbijmo ih!

  15. Postovana,
    Slucajno sam naleteo na ovaj clanak i mogu samo da kazem: bravo za tekst. Lepo i jasno napisano…Jeste da je otada dosta vremena proslo ali je meni dovoljno da Vi licno procitate moj komentar.
    I ja sam gluv od rodjenja i poznato mi je sve to. Ja i moj brat smo prvi u familiji koji smo gluvi, svi ostali su cujuci. To sto sam danas dugujem veliku zahvalnost roditeljima na prvom mestu, pa tetki od majke i na kraju i logopedima sa kojima sam radio.
    U vreme mog skolovanja (70 i 80-ih godina) je bilo drugacije vreme i dosad nisam imao vecih problema oko svog hendikepa. Zapravo, oko bitnih pitanja kao sto su skolovanje, zaposlenje i sl. i nisam ni imao problema. Normalno je i da su me nekad rugali, ali to je bilo jako retko. Ne mogu ih kriviti kada je to u ljudskoj prirodi, i ja sam nekad bio takav prema cujucima. Danas, pre nekoliko godina, dok sam trazio posao, bilo je i situacija kada mi je taj hendikep “imao naglasak”.
    Ali, da ne duzim vise i ono sto hocu da pisem jeste o polozaju gluvih i odnosu prema njima. Iz moje perspektive gluve osobe, ukoliko mi je dozvoljeno.
    Moj utisak je da, u odnosu na ranija vremena, stvari danas nisu postavljene kako treba. Sve se postavlja tako da se pomogne gluvima, umesto da bude obrnuto. Tako se gluvi stavljaju u pasivan polozaj i time im se ubija volja i motivacija da sami nesto urade. Prakticno kao da smo invalidi, u nedostatku drugog izraza. Trebalo bi naci nacina da se gluvi nagone da se sami snalaze i to je dugorocno najbolje sa njih. Treba ih tretirati i kao sa cujucima, ne moze se uvek ocekivati da im se stalno nadje pomoc. Nije realno ocekivati da kvalitet zivota gluvih zavisi od dobre volje drugih, cujucih ljudi.
    Naravno, u odredjenim situacijama nam treba pomoci i tu nema dileme. Ali to se moze uraditi i pismenim putem i, pogotovu danas, odredjenom tehnologijom. Poenta je u tome da nauce da se bore, da se izbore. Tako je i najbolje, dugorocno. Naravno da ima i ljudi koji sami ne mogu i tu im se moze (i treba) omoguciti sve to sto je podrazumeva pod pomoci.
    Za pocetak bi moglo da im se vec odmalena usadi borbeni duh i volja da se izbore sa situacijama i u tom pravcu bi trebalo ide obrazovanje.
    Evo, to je to. Ukratko, koliko sam, na brzinu, mogao pisati o toj jednoj ipak sirokoj temi. Naravno da ima o cemu se polemisati, ali to je sada za drugu pricu.
    S postovanjem,
    Aleksandar Mitrovic

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Scroll to top