Neznanje je blagoslov, ili: Japanci imaju jedan jedini praznik, pa i tada rade!

“Nova godina, Osmi mart, Prvi maj, Četvrti juli, Dvadeset deveti novembar – pa sad još i njegov rođendan! Pa vi, deco, stvarno morate da propadnete. Japanci imaju jedan jedini praznik – pa i tada rade!” To je onaj čuveni srpski citat kad god neko pomene neradne dane u Srbiji, i nove praznike koji se uvode. To je, takođe, i dokaz koliko smo podložni manipulacijama, jer apsolutno i bez zadrške verujemo – u ono što smo čuli u komediji. Filmskoj. Pre 30 godina.

U Japanu se praznuje: dva puta u januaru, jednom u februaru, dva puta u martu, jednom u aprilu, tri puta u maju, jednom u julu, dva puta u septembru, jednom u oktobru, dva puta u novembru, i jednom u decembru, što ukupno daje 16 (i slovima šesnaest dana) nacionalnih praznika. Uz sledeći dodatak:

Ukoliko državni praznik pada u nedelju, ponedeljak je neradni dan. Ukoliko dva državna praznika padaju sa neradnim danom razmaka, biće spojeni u tri neradna dana.

U Srbiji se praznuje: tri dana u januaru, jedan u februaru, dva dana u maju, plus Veliki petak i Uskrs – sve ukupno: 8 (osam) neradnih dana.

Toliko o Japanu i Srbiji glede neradnih dana.

Što je ovo važno za našu današnju priču? Zato što savršeno odražava stanje svesti prosečnog Srbina, koliko voli da ima pojma o svemu – a koliko zaista zna. I kome i koliko veruje.

A sada, tema (poslednjih par) dana: Biznis lekcija: Pogled iz kutije ili zašto ne vredite koliko mislite. Ukoliko, nekim suludim slučajem, niste pročitali tekst, molim da se prvo to uradi. Takođe, svoj cenjeni stav sam dala u komentaru koji neću ponovo navoditi – evo vam link pa čitajte. Ako mislite da ulazite u diskusiju, obavezno to uradite, jer sam taksativno navodila činjenice, i ako je neko raspoložen da se svađa sa mnom po pitanju mojih stavova, onda mora da zna i zbog čega mislim to što mislim, a to je:

Sistem je kriv.

Isti taj sistem zbog kojeg je srpski san: “da je meni da se uvalim u neko Javno preduzeće, pa da vidiš uživanja”, uz obavezno “ne mogu oni mene tako malo da plate, koliko ja malo mogu da radim”. Dalja objašnjenja ovog stava su u komentaru, i ne bih se ponavljala. Ono što ću ponoviti, jer smatram da je važno, je sledeći komentar, proširen i dopunjen tamo gde je bilo potrebno:

Jesam li ovo samo ja, kao žena od 30 godina i potencijalna buduća majka, koju su na svakom mogućem razgovoru za posao pitali kada planira da ostane trudna, i koja nikada – a samo zato što je žensko, i odgovorno tvrdi da je samo i isključivo zbog toga – nije dobila ugovor na duže od 3 meseca, shvatila poentu oba teksta, i Ivanovog, i Mađarevog?!

Nije problem u trudnicama, ljudi, pobogu, pa jeste li stvarno slepi kod očiju? A još je manje problem u ljudima preko 50 godina.

Problem je u zloupotrebi toga!

Problem je što prosečan privrednik ne može finansijski da podnese da ima ma i jednu radnicu koja je na trudničkom/porodiljskom, ne zato što drži nečije mesto, već zato što drži nečiju platu. Ovo sranje koje nazivate našom državom ne ume da pomogne ni sama sebi, a kamo li vama, meni!

Postojeći penzioni sistem je preko 20 godina potpuno neodrživ, gde se iz trenutnih primanja putem doprinosa vrši isplata penzija – dok je na jedno zaposleno lice čak 6 (ŠEST!) izdržavanih lica! (Da objasnimo ovo brojkama: prema poslednjem popisu, u Srbiji je ukupno 7,1 miliona stanovnika, od kojih je u radnom odnosu 1,75 miliona. Jedan zapeta sedamdeset pet miliona ljudi izdržava svih sedam zapeta jedan milion ljudi.) Prosečna plata je ca. 35k din, doprinosi na to su (da zaokružimo za potrebe ove priče) 20k din. i tih DVADESET HILJADA DINARA TREBA DA POKRIJE ŠEST IZDRŽAVANIH LICA. O čemu pričamo mi?! Pa koje pravo da ima trudnica, kako da dobije svoja prava od države?!

Iz kojeg džepa da joj država pomogne, i njoj i njenom poslodavcu, kad mora da isplati penzije za 1,6 miliona penzionera? Izvinite što poredim mladost i starost, ali – penzioneri, da vam objasnim, su ljudi koji su radili minimum 15 godina, i od čijih se primanja redovno izdvajalo za doprinose za zdravstveno osiguranje, penzioni fond, poplave, zemljotrese, elementarne nepogode, pomoć Kosovu, pomoć Crnoj Gori, pomoć Skoplju. Radili su ceo svoj život, da bi otišli u zasluženu penziju, poklonili su i po 35 godina tom jednom preduzeću, da bi se danas otimali za sopstveni dinar. Jeb’o vas sistem.

A ako ne može država da garantuje trudnici – a morala bi! zato se i ubiraju porezi, to se zove finansiranje države – da će dobiti sve ono što joj kao zaposlenoj ženi čiji su doprinosi redovno bili uplaćivani pripada, zašto onda i ko očekuje od poslodavaca da joj garantuju radno mesto?!

Razumete li vi da ne može biti kriv poslodavac što mu nije isplativo da zaposli trudnice?

Poslodavac nije socijalna ustanova, jebi ga, žao mi je što vam kvarim iluzije, ali jedan vlasnik kompanije nije pokrenuo istu da bi vama ili meni bilo bolje – nego da bi on bio uspešan, da bi stvorio nešto. A kako da stvara kad mora da se bavi humanitarnim radom? Kako?!

Kako da neko zaposli čoveka kojeg ne sme da otpusti? Je l’ to vama normalno? Je l’ biste prihvatili ponudu za posao gde vam poslodavac kaže: garantujem ti samo da ćeš raditi punih 8h svaki dan? Znači, koliko god da je radnik loš, da zabušava, da upropašćava čak firmu (i pri tome ne mislim na javna preduzeća i velike kompanije, nego upravo privatnike i MSP, koji su najčešće na udaru i prozivkama) – poslodavac nema pravo da ga otpusti – samo zato što je na listi zaštićenih životinjskih vrsta.

Paradoks sa kojim se sureću Rumuni iz Karpatskih sela: ne smeju da ubijaju medvede koji ubijaju njih, jer su medvedi pod zaštitom EU.

Ali, da vam kažem nešto: nisu ni javna preduzeća socijalna ustanova – pa ipak se ponašaju tako, ali samo prema odabranima. Ali, ko je tome kriv? Pa sistem!

Da vam objasnim nešto iz osnova ekonomije: moraš tržištu da ponudiš robu/uslugu, kako bi imao materijalnu korist. Šta srpska privreda nudi tržištu? Administraciju.

Kakvu dodatnu vrednost stvara administracija?

Lepo je to što ste zamislili da svi radimo u javnim preduzećima i državnim firmama – samo ste malo omašili vek.

Tito je umro. Pre tridset i dve godine!

To što vas poslodavac izrabljuje, što ne dobijate plate – a ipak idete na posao (?!), što zakazujete pregled kod lekara opšte prakse nedelju dana, a specijalističke preglede mesecima unapred, nije vam kriv niko drugi do – vi sami.

To što školstvo nije besplatno, što je cena studiranja na privatnim i državnim fakuletima ista, što imamo sve više diploma, a sve manje zaposlenih – nije vam kriv Mišković, Beko, Kostić i ko već.

To što se trudnice preduzetnice duplo oporezuju, nije kriv uticaj Meseca na plimu i oseku.

Sistem – to je skup mnogo pojedinaca povezanih u jednu celinu.

Sistem – to si ti.

Sistem – to je ono što je srušeno Petog oktobra.

Sistem – to je ono za šta ćeš da glasaš ovog proleća.

Nemoj posle da bude da su krivi privatnici.

Je l’ ti treba nešto? Izvoli – bori se za svoja prava!

Među prijateljima imam šest devojaka koje su gastarbajterke. Sve su visoko obrazovane, lepe i pametne. Nisu sedele i čekale da im se pokloni posao, spakovale su se i otišle. Među njima je i jedna koja je zaista mnogo vezana i za ovu glupu državu (i voli je daleko više od mene, onako iskreno, patriotski – i pre nego je otišla!), i za svoje roditelje, i za sve svoje prijatelje. I ipak je otišla. Bori se za sebe i svoja prava.

Među prijateljima imam i devojke i žene koje aktivno traže posao, rade na sebi i žele da uče i dalje. Njima redovno šaljem sve linkove, sve oglase za posao, uvek ću ih preporučiti i uvek ću biti spremna da kažem: Da, zaposli nju – jer se trudi.

Meu prijateljima imam i devojke i žene koje su vlasnice sopstvenih firmi. Od njih učim.

Među prijateljima imam i devojke i žene koje su nezaposlene i besne na ceo svet. Njih sam prestala da doživljavam kao dovoljno intelektualno razvijene onog momenta kad su mi, na moje: ‘Alo, bre, pa je l’ ti misliš da sam ja išla u sve one silne škole da bih krojila papuče? odgovarale sa: Ali to si ti, ti si borac. Ja nisam.

Ovo je slobodna država, u kojoj svako ima pravo da radi ono šta poželi: imate pravo da budete privatnici, a imate i pravo da budete političari.

Ako vam se ne dopada sistem – izvolite, šta čekate?! Koji izgovor ćete sad naći?

Pošto znam da niste otišli na moj komentar i pročitali ga, kopiraću jedan, najvažniji, deo:

I uvek dođemo do onoga: ko hoće, nađe način. Ko neće – nađe izgovor.

Ove rečenice se pogotovo setim svaki put kada u Leskovcu prođem pored tzv. Kopi centra. Udruženje paraplegičara Leskovca zapošljava svoje članove u kopirnici (štampanje, kopiranje, prekucavanje itd.).

I? Koji je onda izgovor?

“Ako vam je dobro – onda ništa.”

Photo: http://1.bp.blogspot.com

Neznanje je blagoslov, ili: Japanci imaju jedan jedini praznik, pa i tada rade!

16 thoughts on “Neznanje je blagoslov, ili: Japanci imaju jedan jedini praznik, pa i tada rade!

  1. Sećam se, 2008. godina, DS ponovo pobedio, dolazim na posao…lik koji je radio posao između portira i obezbeđenja izvrnuo se na stolici, digao ruke iza vrata i besedi kolegama, tj nama: “Eto, Boris je opet pobedio, sad sam miran, plata će biti 600 evra, dočekaću ovako penziju…”

    Gledala sam i nisam mogla da verujem…ćerke su mu praktično pred fakultetom, ko garantuje da će i supruga uvek imati posao…i kako neko može ovlaš da odrađuje zatupljujući posao i čeka penziju? Neki su mu rekli da se to neće desiti, a ja sam pomislila “Ne bih ti dala ni 200 kad si toliki gotovan.”

    U Srbiji će biti čupavo još dugo. To nije izgovor. Nije izgovor da počne da se radi, uči, kida zubima ako treba za sebe i svoj život, a ne kriti se iza Đinđićeve slike i kriviti Tita i Miloševića za sve što se desilo.

    U sličnoj poziciji smo bili pre stotinak godina (čitajte malo Domanovića), i to su takva vremena kad se sukobljava selo i grad, knjiga i motika, žargonizam i anglicizam, ne u cilju da nešto od toga pobedi, već da se nađe zajednička/srednja vrednost. Tada isplivavaju pobednici, bez obzira iz kog grada/sela bili, kog su obrazovanja ili političkog opredeljenja.

    Koliko porodica znate koje su na rubu egzistencije, a nekad su taaaaako dobro živeli? Lenjost, apatija i gnev ne vode nikud. Ustajte i radite, makar gajili šampinjone u svom podrumu (što je jako fina zarada).

    1. @Sonja Martic Ne umem ništa drugo da napišem na tvoj tekst, osim: X, umesto potpisa.

  2. Ne razumem ja sto se ti tako ljutis na nas? Mislim nas koji cinimo sistem, posto ti izgleda ne mislis da si deo istog? Cinis ga isto koliko i svako od nas. Mene interesuje ono sa pocetka, kako smo mi neobavesteni. Pa slozicu se da jesmo a tu bih ubrojila i tebe.

    Jesi li ti vlasnik neke firme? Jesi li u toj firmi imala trudnicu? Moj otac ima, i jedna od njegovih radnica je isla na prodoljsko i to dva puta. I pogodi sta, porodiljsko se refudnira, redovno. Znaci ona ne zauzima niciju platu! To je samo izgovor za “sto bih se ja cimao, kada ne moram”. Problemi sa kojim se poslodavci srecu su sledeci. On mora da vodi papirologiju, njemu idalje treba radnik tokom tih godinu dana. To je problem ovde, to je problem i u vecini evropskih zemalja!

    Drugo penzioni sistem. Ovakav penzioni sistem je neodrziv iz jednog jednostavnog razloga. Prema nekom istrazivanju, samo 18% danasnjih penzionera je zaradilo svoju penziju. Ostalo, pa ostalo su porodicni penzioneri, razliciti invalidski penzioneri koji nisu invalidi. Kada bi se sve te penzije revidirale, dosli bi smo do toga da imamo ustvari mali broj penzionera, a veliki broj onih koji su se nakacili na taj penzioni fond. Ovakvo stanje nije fer ni prema onima koji su radili 30-40 godina a ni prema nama koji penziju verovatno necemo ni da dozivimo. Po meni nije dovoljno da radis 15 godina i zaradis penziju, osim ako stvarno nisi invalid, a takvih je jako malo.

    Slazem se da je sistem los, slazem se da mi cinimo sistem. Samo kako cemo da ga menjamo ako smo frustrirani i neobavesteni?

    1. @marija_mitrovic Ljutim se na sve ljude koji kukaju, a ne rade ništa da promene svoje loše stanje.

      I, da – niste “vi” sistem. I ja sam deo tog sistema, i ja sam ga prilagodila sebi.

      1. @SandraKravitz@marija_mitrovic Pa znas kako, nisu svi ljudi “jaki” i sposobni kao ti. A ne mislim da si ti prilagodila sistem sebi, nego si se ti prilagodila sistemu. Skontala si sta pali u Srbiji, svetu i to furas. Sto je da se razumemo cool, prilagodljiv covek uvek bolje prolazi nego onaj koji je manje fleksibilan.

        Meni samo nije jasno cemu taj gnev? Ljudi kukaju, pa neka ih, U pitanju je njihov zivot, ne tvoj. Tebe kao uspesnog pojedinca, koji je “sistem prilagodio sebi” to ne treba da dotice. Cak sta vise, posto se bavis socijalnim medijima mislim da to tebi kao profesionalcu treba da odgovara. Negativa i nezadovoljstvo su prijatelj popularnosti postova/prica. Nista bolje ne vezuje ljude nego kada mogu zajedno da pljuju po nekom, necem.

        1. @marija_mitrovic O, da sam skontala šta pali u Srbiji i svetu – jesam. Ali, da to furam? Ne.

          Vidiš, upravo to što kažeš:

          “Ljudi kukaju, pa neka ih, U pitanju je njihov zivot, ne tvoj.” i

          “Negativa i nezadovoljstvo su prijatelj popularnosti postova/prica. Nista bolje ne vezuje ljude nego kada mogu zajedno da pljuju po nekom, necem.”

          mene ubija u pojam.

          Ako si od ranije na ovom blogu, ili ako prelistaš ovih par najčešće deljenih tekstova – videćeš da se ja ne rukovodim time. Nijedna moja kritika nije bila neosnovana, niti sam pljuvala po nekome, eto tako, hejt radi hejta fazon.

          Ne mislim da hejt sam po sebi može da rodi išta drugo do – novi hejt, a to je vrzino kolo koje nema apsolutnog smisla. Mislim, i čvrsto verujem u to, da jedino dobro može da donese konstruktivna kritika, kada se ukazuje na problem, ali i daje sopstveno viđenje rešenja.

          Reći: Ceo svet je sranje! je ok, ali besmisleno.

          Reći: Ceo svet je sranje, ali ja ću da promenim makar svoj mikrokosmos. je odlika zdravorazumnog čoveka.

          I, btw, ja se nikada neću pomiriti sa tim da je žuta štampa ono što jedino ljude zanima.

          Hleba i igara – najjadnija parola.

        2. @SandraKravitz Konstruktivna kritika je uvek dobrodosla. Ne mislim da su tvoje kritike neosnovane. Ja volim konstruktivne diskusije. Za takve diskusje su potrebni zreli ljudi, koji prihvataju sebe onakvima kakvi jesu. Takvih je jako, jako malo. U tom smislu, tvoje kritike mogu naici na zid. Posebno ako su prosarane ljutinom. To je moja jedina zamerka, i malo neobavestenosti (ili licnog iskustva koje se razlikuje od coveka do coveka).

          Mozemo biti ljuti, besni, gnevni sto nam je drzava ovakva kakva jeste. Sto su ljudi u Srbiji ovakvi kakvi jesu. Sto kukaju, sto su lenji, sto… Ma milion nekih stvari. A mozemo i reci, OK ajde da vidim sta cu ja da uradim. Ako ti mislis da jesi uradila dovoljno na menjanju svog mikrokosmosa, a vidim da mislis, ja mogu samo da kazem bravo. Ljudi menjaju samo sebe, i posredno okolnosti u kojima se nalaze. Ja nemam iluzija da cu promeniti nekog drugog, jedino na kome mogu da radim sam ja.

        3. @marija_mitrovic Volim da verujem, pa makar i utopistički, da pozitivni primeri teraju ljude na promenu – ili im makar mogu biti dovoljna inspiracija da se zamisle.

          Svoj mikrokosmos sam prilagodila sebi, u smislu što jako biram sa kakvim ljudima ću da se okružim, s kim ću da pijem nedeljne kafe i idem petkom u kafane. A pogotovo biram s kim ću, i kako, da radim.

          A dobro je što smatraš da možeš da radiš na sebi, to je pozitivan pristup i to je okej. Loše bi bilo samo ukoliko te pokoleba stav da je nemoguće uticati na ljude oko sebe i dovede do toga da kažeš: what the hell, nije ovo za mene.

  3. Zasto nas poredis sa Japanom? Pa mozemo da se poredimo i sa Francuskom, Svajcarskom, Kanadom…gde ljudi imaju vise praznika i neradnih dana od nas….

    Uostalom, nije sve u radu…treba malo i ziveti. Lako je vama kojima je posao zivot, ali za mnoge se to ne bi moglo reci. Nisu svi sposobni da naprave sopstvenu firmu, a samim tim je kod nas teze kad je privreda potpuno monopolisana i barijere za ulazak na odredjeno trziste su ogromne.

    1. @Danica Žao mi je što nisi razumela pominjanje Japana u ovom kontekstu…

  4. Nisu problem trudnice. Moja firma je prilično “ženska” i bilo ih je – hvala bogu. Problem je kod malih firmi koje ne mogu da izadju na kraj sa užasnom papirologijom koja je ista za JP sa 1.500 zaposlenih i za kiosk sa 2 zaposlena. I naravno sa birokratama koji se ponašaju kao da su odmah tu do Svetog Petra. Koliko može neki preduzetnik da izgubi vremena pred šalterima (ako sam radi u svojoj firmi, na dnevnoj bazi?) Ironija je da trenutno preduzetnicima koji MORAJU da svakog meseca uplaćuju doprinose jer će u protivnom ISTOG TRENUTKA biti u blokadi – overavaju knjižice na tri meseca, a velikim sistemima (koji masovno uopšte ne plaćaju doprinose) overavaju na šest meseci. Oni imaju stručne službe sa po desetak zaposlenih koji sa maltene samo time bave, ali zna se koga će da maltretiraju, i ko će da pravi gužvu pred šalterima (da bi opravdao hiljade nekakvih virtualnih radnih mesta u administraciji) . I sve je to na našoj grbači.Ne mislim samo na doprinose – već na sve one ne-fiskalne namete, od kazni za nepropisno parkiranje, do stalno novih “standarda” u poslovanju koji izmišljaju nove troškove – bukvalno svakodnevno…

    Čitao sa tvoj komentar kod Ivana, i samo se nadam da te neće skoro napustiti taj entuzijazam. Ali veruj mi da će biti teško, mnogo teže nego što sada možemo i da zamislimo..Mi smo toliko duboko zabrazdili u tu neku demagogiju da nam ne gine nekakav zajednički kazan. Što reče Miloje Sekulić, kod nas se klasno društvo deli na kase od 200E, 300E, 500E mesečno. Mislio sam da dodam i “off-shore” klasu, ali bojim se da je suviše malobrojna (u sociološkom smislu). Kod nas je fraza o raspodeli siromaštva odavno mnogo više od retoričke floskule.

    1. @detozin Pa da – nisu problem trudnice, ni stariji, ni mlađi. Problem je sve ono što to povlači za sobom…

      Što se entuzijazma tiče, nadam se da neće – a kako sam po prirodi večiti optimista, trebalo bi da bude sve OK :)

  5. Nije isključeno da će ukinuti penzije, u ovoj džungli od države je svašta moguće. Već ima 800000 korisnika nacionalnih kuhinja, neko se možda i seti da je penzionerima zapravo dovoljna samo hrana, uz malo otrova i smanjiće oni tu populaciju za tren. Eto prostora amerima, rusima, nemcima, albancima i svima koji su željni nekada naše Srbije, lepa je to priroda, bogata vodom, rudama, florom i faunom, uz dobru klimu, bez čestih potresa. Neće me iznenaditi ni da engleski jezik uskoro postane službeni jezik, počevši od skupštine (jasno, moraju prvo ove crne ovčice da isteraju što neće biti problematično)… Sto cuda u zemlji Srbiji tek treba da se dese, ne daj Bože!

    Neko sam ko se bori, i nastaviću sa tom borbom, ali ne mogu da se ne zapitam kuda vodi ovaj nakaradni sistem ničega, tj. smrti nekada velikog i ponosnog naroda.

  6. Moram priznati da uvek emotivno reagujem na ovakve postove, zbog čega mi je jako teško da ostavim argumentovan komentar. Ali dajem sebi pravo da pokušam.

    Prvo, instiktivno se slažem sa Vama da nas kukanje nigde neće odvesti. Ali mi odmah zasmeta što se ovde svaka kritika odmah poistovećuje sa kukanjem i tako po defaultu smatra ništavnom.

    Drugo što mi jako smeta u ovakvim postovima je što se kao rešenje za loš sistem nudi mantra “Zeznite sistem”. Ako ne valja zakon o radu (sa čim se slažem), onda ga zeznite tako što nećete zapošljabati žene! I Vi, pto mi je ustvari najgore, sa punim pravom očekujete podršku za takve stavove. Ali od mene razumevanje nikada nećete dobiti, jer iako uvažavam vaše argumente, takve stavove smatram duboko diskriminacionim i opasnim za razvoj jednog društva. Ono što bih mogla da podržim je akcija da zakon o radu bude fleksibilniji. Ali da kao protiv težu ima jačanje sindikata, koji bi osigurali da ne dolazi do zloupotrebe istog.Nemačka je dobar primer i jednog i drugog.

    Treće, nemojte molim vas da nipodaštavate obrazovanje. Nisam pristalica da je diploma dokaz kvaliteta, ali molim vas nemojte me zezati da lekari treba da sade pečurke, a fizičari da pletu (i da pri tom pevaju od sreće), jer eto takvi su zahtevi tržišta.

    I da ne dužim više. Rešenje nije u jalovom kukanju. Ali rešenje nije ni u prilagođavanju sistema sebi, na uštrb većine koja “Ne zna da se snađe”. Već u zajedničkoj, koordiniranoj, argumentovanoj akciji prilagođavanja sistema tako da odgovara potrebama čoveka. Ako me to čini soijalistkinjom, neka bude tako.

    1. @pandastrasna Draga Pando, prvo, hvala na odvojenom vremenu za komentar.

      Što se tiče poistovećivanja kritike sa kukanjem, vrlo je prosto: hejt radi hejta, kao i kukanje radi kukanja ne vodi ničemu. Konstruktivna kritija je već nešto drugo – i to je ono čemu ja, kao pojedinac, težim, kako u svojim tekstovima, tako i u svom ponašanju. Takođe, podržaću svaku konstruktivnu kritiku, jer smatram da iz toga može samo dobro da izađe, za sve strane.

      Nije moja maksima “zeznite sistem”, već “pobedite sistem, jer – sistem, to ste vi”.

      Niti sam pozvala na nezapošljavanje žena – naopako, pa i ja sam žena. Kao i moja mama, i brojne sestre, rođake, drugarice, poznanice, prijateljice… Smatram da niko ne mmože biti bolji šef od žene (ali samo dok šefuje ili muškarcima, ili ženama ružnijim od sebe, ali o tome nekom drugom prilikom :) ).

      I podržavam inicijativu o zakonu o radu, jer smatram da je važna i da ne može zakon, bilo koji, da štiti samo jednu stranu.

      Ne nipodaštavam obrazovanje, ako si čitala moj komentar kod Ivana, kao što sam zamolila, jasno ti je da sam ja na obrazovanje (formalno) potrošila 8+4+2+2 godine svog života. I svoje diplome ne bih dala ni za šta na svetu. No, nije formalno obrazovanje jedina, pa čak ni najbitnija, stavka u uspehu. Naprotiv, zapravo. Ako pogledamo ko su bili najuspešniji, najpametniji ljudi – lako zaključujemo da su uvek bili ispred svog vremena, i uglavnom: veoma loši đaci. Prvi primer je Einstein, dakako.

      I da zaključimo: da, rešenje je socijal-demokratija. Nažalost, ne znam koliko ljudi kod nas razumeju šta to znači…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Scroll to top