Kako (na brzaka) popraviti školstvo u Srbiji

Svi znamo kakvo je stanje u srpskom školstvu, i to na svim nivoima. Zastarelo je sve, od metoda, preko plana i programa, učila pa do učionica. Stručnjake imamo najviše zahvaljujući tome što su to ljudi koji su željni znanja, te sami sebe uče, sami u sebe ulažu, trude se i forsiraju – a država ih se seti tek onda kad postanu “neko i nešto” (a i ovo ne baš uvek).

 Ne bih ovde ulazila u polemiku zašto je to tako, ko je kriv, kad je trebalo početi reformisanje, niti bih na bilo koji način upirala prstom u bilo koga. Šta je bilo – to uopšte nije važno. Neprestano gledanje u nazad ne može da vodi napred.

Svaka reforma zahteva najpre volju, a najviše – novac. Ovo drugo je najčešće razlog zašto ni pored snažnog prvog uglavnom ne sprovodimo ništa: nema se novca. Za ovo što ću predložiti potrebno je angažovati tek nešto malo stručnih ljudi, a i to – na određeno.

Kako proveravamo uspešnost nekog projekta? Tako što uporedimo ostvareno sa očekivanim. Za ovo je neophodno da imamo cilj, i rezultate, i da oboje budu iskazani u međusobno uporedivim činiocima.

Šta je osnovni cilj školstva (podjednako, od osnovnog do visokog)? Da pruži obrazovanje, koje će osposobiti ljude da rade i doprinose zajednici. Osnovni cilj osnovnog obrazovanja je da pruži osnovno obrazovanje i pripremi decu za srednju školu. Kako znamo da li je cilj postignut?

Nikako.

Analize, ako se i rade, to je više za neku internu upotrebu. Ne služe daljem usavršavanju obrazovnog sistema, ne čitaju se podaci iz njih, ne radi se planiranje.

Merna jedinica ostvarenja cilja osnovnih škola bi trebalo da bude 1. koliko je dece imalo odličan uspeh (prosta aritmetička sredina svih uspeha na kraju godine), te – važnija: 2. koliko je dece upisalo ono što je želelo. Zašto smatram da je ispunjena želja najvažniji parametar? Zato što, između ostalog, sugeriše da je dete dobro procenilo svoje mogućnosti.

Kako ovo sprovesti?

Zapravo, ništa lakše: vratite polaganje prijemnih ispita u srednje škole, a potom analizirajte racio prijavljeni/upisani i prijavljeni/upisani na željeni smer.

Ukoliko bi se gledao samo uspeh na maloj maturi i/ili prosek učenika, škole bi vrlo lako mogle da “štimuju” podatke – ne u smislu da lažiraju ocene, nego da nastavnicima bude sugerisano da snize kriterijume ocenjivanja. Ali, kada se zapravo gleda ostvareni cilj – a to je, u ovom slučaju, upisana željena srednja škola – onda je fabrikovanje rezultata malo teže. Ne i nemoguće, dakako: znajući srpski narod, naravno da je očekivano da se direktori osnovnih i srednjih škola malo “dogovaraju”, ali – uz malo više kontrole, i ovo je moguće zaobići.

U slučaju srednjih škola, rezultate je potrebno meriti na dva načina, obzirom da postoje dva moguća scenarija nakon završetka: 1. zapošljavanje i 2. nastavak školovanja – studije. Drugi parametar je lako meriti: iz koje škole su učenici upisali ono što su želeli. Prvi parametar bi bio: u kom roku su učenici našli posao koji su zadržali duže od, recimo, 6 meseci. Ovo znači saradnju sa Nacionalnom službom za zapošljavanje: kada se neko prijavljuje na “biro”, unose se podaci i o stručnoj spremi. Čim se osoba zaposli, briše se sa evidencije.

Ovaj model može dalje da se primeni i na fakultete, jer neko se nakon završenog fakulteta zaposli, a neko nastavi dalje sa postdiplomskim studijama.

Nego, čemu sve ovo? Šta bi škole, odnosno, fakulteti imali od ovoga?

Novac.

Postoji fond u budžetu koji se izdvaja za obrazovanje. Potrebno je skalirati ga tako da najbolji dobiju najviše. Naravno, ne mogu se koristiti realni brojevi, jer nije isto da li neka škola ima 1000 učenika, ili 200 – zbog toga je procentualno izražavanje neophodno.

Nagradite škole čiji učenici osvajaju medalje na takmičenjima, kako u sportu, tako i u nauci. Nagradite zaslužne pojedince – profesore i trenere – za uspeh koji postižu njihovi učenici.

Stimulišite škole da stvaraju uspešne mlade ljude.

Stimulištite škole i fakultete da sarađuju sa kompanijama i zapošljavaju svoje učenike i studente.

Koliko novca je potrebno za ovo? Potrebno je jedno novo telo unutar ministarstva obrazovanja koje će vršiti kontrolu : stručnjaci – analitičari radiće od juna do septembra, kada će isporučiti rezultate. Zaposlićete nove ljude, makar i privremeno, i to je jedini izdatak za ovo. Novac u budžetu je za obrazovanje ionako već planiran (da li je? :), rezultati će samo pomoći da se na pravi način raspodeli.

Danas je 13. avgust 2012. godine. Koliko će još generacija u Srbiji biti izgubljeno zbog nečije lenjosti – da realizuje nešto sasvim jednostavno, halavosti – jer ne može da se “ugradi” u posao, nemarnosti i bahatosti – jer je nebriga za decu nešto što sebi može da dozvoli samo izuzetno nemaran čovek (država).

Rastu ti nove generacije, Srbijo – na koga ćeš da se osloniš, ako ne na njih?!

————————

Inspiracija za tekst, i preporuka za dalje čitanje:

  1. Blog @PeckoPivo: SAD 2012 – o edukaciji
  2. Knjiga Freakonomics, poglavlje Chapter 1: What Do School Teachers and Sumo Wrestlers Have in Common?
Kako (na brzaka) popraviti školstvo u Srbiji

20 thoughts on “Kako (na brzaka) popraviti školstvo u Srbiji

  1. Previse stvari si ubacila u jedan tekst. Previse jer jedan po jedan iziskuju preobimnu rasparvu i donosenje pravih zakljucaka.
    Zakljuci postoje i najmerodavniji su oni koje donose sami prosvetari koji su direktno u praksi a ne oni koji se bave teorijom.
    Strategija obrazovanja postoji, ucinjena je jos jedno ovih dana. Da li ce biti usvojena i na koji nacin ce se upravljati drzavapostavlja se pitanje koje je u stvari glavno u celoj prici.
    U dosadasnjoj praksi pokazali su se mnogi problemi upravo u nastavnom procesu, u gradivu, u sadrzaju, u temama, u ciljevima.
    Stavljam na kraj ciljeve jer krajni rezutati nisu pravo merilo celog stanja u prosvetnom sistemu u Srbiji.

    Pricamo o reformama a nemamo snage, novaca i ostalih resusra da ih sprovedemo. Menjamo vlast a nista u sistemu prosvete.
    Prosvetari i prosveta je degradirana. Ucenici nisu motivisani. Roditelji su nezadovoljni.
    Ceo sistem nije dobar.

    Kao krajnji rezultat imamo ucenike koji su upsali srednje skole ali ne idu na casove osim kad imaju pismene i kada treba da odgovaraju. Slaba je ili nikakva prakas. Imamo svrsene srednjoskolce koji svojim smerom nemamu mogucnost da konkurisu i dobiju posao u svojoj sredini. ( ne postoji nikakava strategija upisa na nivou Srbije i samih gradova i sredina….), Imamo mlade koji upisuju fakultete koji nemaju prodju u nasem sistemu kasnije jer ta zanimanja ne posotej u nasoj privredi i na kraju imamo gomilu nezainteresovanih mladih ljudi koji ne zele da se zaposle i rade za minimalac…

    Sve se to provlaci iz godine u godinu, iz generacije u generaciju. Porodica je unižena i nakažana, druzsto nam je na pogresnim osnovama trenutno. Ne postujemo zdravstvo, obrazovanje, pravosudje, sistem.
    Kako onda da unapredimo samo skostvo u ovom trenutku?
    Kako da predjemo preko maltretiranja profesora od strane bahatog roditelja pred detetom kome sistem i pravosudje ne mogu nista i onda zahtevati rezutate od tog istog deteta koji ima potpuno drugacije uzore…

    Bez ozbiljne stategije na makro planu koje ce se pridrzavati sve vlasi koja god da bude na vrhu. Bez ozbiljnih ulaganja u ceo sistem i prosvetne radnike ( edukacija i stalno napredovanje, plate i sredstva za rad), bez povezanosti ostalih grana, i bez privrede nema boljitka u ovom trenutku.

    Sve ostalo mozemo po stavkama da razmatramo, pomaka ce biti iskljucivo na pojedinacnim slucajevima kako pojedinaca tako i mikro okruzenja ( skole, zajednice, pa i Opstine?)…

    Hvala na poverenju Sandra.
    Deka :P

    1. Eh, pa previše se toga skupilo i previše jeste problem – zato i jeste sve u jednom tekstu :)
      “Moja” reforma uopšte ne zahteva mnogo novca, a može da ponudi mnogo: motivisaće škole da se više bave decom.

      Naravno da postoji jedan jako veliki problem, a to su nemotivisana deca, pre svega – a pogotovo deca intelektualaca, koja su najviše “stradala” poslednjih godina: gledaju roditelje koji su ce život posvetili nauci, a dobili šta?
      I naravno da je na tome potrebno raditi, takođe.

      Ali autoritet ne može da se nametne – ne kada su deca u pitanju. Jer nametnuti autoritet stvara samo bunt, ništa drugo.
      Kod dece se, a znam da ćeš se saglasiti sa mnom, autoritet zaslužuje – kako ga zaslužiti bolje nego ako dete zna da radiš u njegovom interesu?

      1. Apsolutno se slazem sa tobom oko autoriteta.
        Postoje ljudi su ga izgradili na cvrstim osnovama i koji su zasluzni za mnogo izuzetnih strucnjaka. Kako rekoh, na pojedincima se zasniva sistem.
        Ne bih da otvaram pitanje onih koji ne zasluzuju da se nazovu prosvetnim radnikom a pride nose dnevnik i unakazavavaju generacije.

        Novac nije presudan kada su prosvetari u pitanju, sve se zasniva na sistemu koji je jako los…

        1. Znam, da – šokiram se kad vidim spisak lektire: isto sve sam ja imala pre 20 godina. Pa ne moguće da se baš ništa nije promenilo, da nijedna knjiga nova nije napisana :(
          I to je samo lektira, a gde su “ozbiljnije” stvari…
          Eh.

    2. Sasvim se slazem sa tobom. I mislim da nema previse stari nego je moglo jos i da se doda. Ono sto fali ovom skolstvu nije toliko novac koliko kvalitet i vrednovanje tog kvaliteta. Ali kao i sve u zemlji, ovde su vrednosti preokrenute i ja mislim da si ti ustvari nachela stvar a sustina je u kvalitetu nastave od predskolskog do doktorskih studija.

  2. Sandra, sjajan tekst.

    Problem je što nam se sistem toliko loš i pokvaren da reforma ne bi imala efekta.

    Jedino rešenje je “re-engineering” celog sistema.

  3. Zdravo Sandra … dobar tekst, nije loš predlog, ali to neće funkcionisati :) Najveći problem srpskog školstva je u samim učionicama. Kada bi sada plata profesora skočila sa 40000 na 100000 dinara … zanemarljiv broj prosvetnih radnika bi promenio svoja predavanja. A prosvetn radnici u učionici su nosioci našeg obrazovanja. Novac može da reši neke probleme … ali problem u Srbiji su “dinosaurusi” u učionicama.

  4. Interesantno, i meni su “došle u glavu” ovih dana neke ideje vezane za visoko obrazovanje. Mislim da se oni koji su prošli “filter sletanja na ovu web stranu” lako mogu složiti sa tvojim idejama. Tema je srećom (ili na žalost) veoma široka.
    Svedok sam da u nekim drugim jednostavnijim oblastima sistemske promene idu jako teško… hoću reći, lako je postati skeptik u vezi promena u nečem kompleksnom kao obrazovanje. Sa druge strane, oduševljen sam kada mladi ljudi (mlađi od mene) razmišljaju na ove teme…
    Pravo je pitanje kako uopšte bilo kakve sistemske promene “zavrteti”: kroz politiku, “stručne” forume, građanskim inicijativama, provociranjem javne rasprave, volonterskim aktivizmom… ? Šta je sledeći korak posle dobronamernog blog posta?

    O tim “mojim” idejama za visoko obrazovanje ću verovatno posebno na mom blogu, ali evo nekog drafta ovde…
    Ukratko, zamislite da se fakultet ne sastoji od zadate liste predmeta, nego da tu listu sami kreirate. Umesto da paralelno učite 5 ili 10 predmeta, da idete jedan po jedan – potpuno posvećeni i koncentrisani na njega. Da učite tako što birate predmet/kurs koji vam stvarno treba i što će nekom poslodavcu zaista biti i potrebno i dovoljno. Brojne su prednosti… nadam se da će mi poći za rukom da ih sistematizujem i objavim na blogu.

    1. Volela bih da vidim i tvoj tekst, i što više tekstova na tu temu, jer kao što @PeckoPivo reče: što nas više piše, to je bolje – možda i uspemo nekog negde da pokrenemo.

      Ne znam da li si čitao njegov tekst (stoji link na kraju mog), ali upravo on priča o američkom sistemu obrazovanja koje je, sve mi se čini, dostiglo taj neki nivo na kojem bi obrazovanje trebalo da bude. Verovatno ni ono nije savršeno (“hej, pa oni nemaju pojma ništa!”) – a zapravo nemaju pojma o opštem obrazovanju, jer su svi usko profilisani – ali je sigurna sam jedno od najboljih na svetu. Uspeh im govori sve :)

    2. Piši, piši, piši! :)
      Što više nas piše na ovu temu, to je veća šansa i da se pokrene veći broj ljudi “iznutra”. Evo ih DedaBor i Zoran recimo – ali oni su aktivni već godinama. Veliki broj se plaši da bilo šta kaže, jer su i škole, kao i svi delovi našeg društva, politički obojene (direktori su skoro uvek članovi vladajuće stranke na lokalu).
      Sa druge strane, imaš “mlade” organizovane u veliki broj NGO-ova. Oni, da bi preživeli, dobijaju kintu od države i pokušavaju da učine sve što je u njihovoj moći da poprave sistem. Te popravke sistema se, na žalost, svode na pokušaje da se u postojeće papire ubaci poneki redak koji njima odgovara, i koji će pomoći “položaj mladih”. Već 20 godina oni se bore za “položaj mladih”. Ne za reforme, već za položaj. Evo dokle su stigli http://duskokrstic.com/.

      Ministarstva omladine i sporta i obrazovanja gotovo da ne sarađuju. Ovo prvo, šta god da pitaš, dobiješ isti odgovor – mi sve radimo preko Kancelarija za mlade. Organizuju te u KZM, daju ti neku kintu da se zanimaš i otupe ti oštricu. Prosto a efikasno.
      Ovo drugo ne znam ni kako kontaktirati, iskreno.

      Zato – piši. Što nas više piše, znaćemo da nas ima više i više. Kad samo ja pišem, imam osećaj da sam budala jer izgleda kao da se sve odvija nekim svojim tokom, samo ja kenjam. Ovako, znam da nisam.
      A imamo još šanse da nešto promenimo dok naša deca ne porastu i stasaju za školu.
      ‘beš ga, makar možda motivišemo nekoga da napravi privatnu školu da valja.

      cheers
      @peckopivo

  5. Školstvo je “totalno kriziralo”, a o lektiri je nemoguće diskutovati…primera radi lektira za šesti, danas, ima pet knjižica od toga u tri knjižice “epske pesme”, jedina vredna “Orlovi rano lete” B.Ćopić i “Dečaci pavlove ulice”-Molnar, dakle tri knjige…Udžbenici su redukovani tako da se ne razume šta se želi reći, ali su sva deca na internetu i “za divno čudu” dosta se informišu tamo (bar moje)…tendencija da se “uči napamet”, a nezadovoljan prosvetni kdar ne nudi ništa intrigirajuće za mlade mozgove…ima li para, dovolno, za prosveti i za dravstvo? večito pitanje…šta bi bio stimulans da se stanje popravi i da dobijamo dobro edukovane kadrove spremne “da skoće u vatru” jeste tačno: “Rastu ti nove generacije, Srbijo – na koga ćeš da se osloniš, ako ne na njih!”, samo koga da probudimo da to zhvati? Uspavane i nezadovoljne prosvetare ili državu da da odgovarajući stimulans?

  6. Treba na prvu loptu izbaciti,fizičko,muziku,i slikarstvo!!Možda će da Koristi!Zašto?Pusti me da razmišljam!

  7. Sve je to lepo, ali čemu sve to… Umesto 57.000 obrazovanih ljudi na birou, imaćemo 157.000 ljudi bez posla. Samo će se povećati odliv mozgova iz Srbije. Još mnoge svari trebaju da se promene u Srbiji, najpre što se tiče ekonomije, najpre da ovih 57.000 pronađe posao kako bi se nadolazeći naraštaji stimulisali da studiraju. Ja evo vučem jedan ispit 4 godine, nemam volju da završim fakultet jer znam da me posao sigurno ne čeka. Od cele moje generacije (80 studenata), posao je našlo svega njih 3-4. U međuvremenu sam pronašao veoma isplativ internet posao i okrenuo se tome.

  8. Zdravo Sandra,

    Sviđa mi se tekst! Slažem se da je potreban novac, ali cenim da je potrebnija volja i želja da se reformiše obrazovanje. To govorim imajući na umu visokoškolsko obrazovanje. Primena Bolonjske deklaracije u Srbiji je loše sprovedena. Najveći problem bilo je kočenje samih profesora i nespremnost da sami racionališu gradivo. Na primer, profesorka predmeta koji sad spremam (sada je u penziji) je na predloge studenata da odobri parcijalno polaganje ispita kategorički to odbijala. Njen izgovor je bio taj da ako je ona mogla da polaže taj ispit odjednom, možemo i mi. To jeste tačno, ali obim materije koji ona traži je 1200 strana a obim materije koji je ona polagala bio je dosta manji (privredno pravo u njeno vreme je bilo manje razvijeno).

    Treba reformisati obrazovanje i sa tim se slažem. Upravo zato sam i pisao pre par meseci na temu reforme obrazovnog sistema u Srbiji. U ovom tekstu govorio u čemu se obrazovanje koje smo mi imali i koje sada deca imaju razlikuju; o tome kako su sami profesori destimulisani da deci predaju kako treba i skrenuo pažnju na to šta treba uraditi kako bi se kvalitet znanja dece poboljšao.

    Takođe, pisao sam i o uticaju i značaju koji roditelji imaju u obrazovanju svoje dece.

    Pozdrav,
    Predrag

  9. Moderna komunikacija skolskih ustanova sa roditeljima ucenika

    Goruci problem na relaciji skola – roditelj je kontrola ucenika kada su u skoli.

    U dosadasnjoj praksi ne postoji permanentna I kvalitetna komunikacija roditlja sa skolom odnosno razrednim staresinom odelenja I obrnuto.
    Na primer, o prisustvu ucenika na nastavi, ponasanje ucenika na nastavi i skoli, stanje sa ocenama, vladanje i dr.

    U eri modern tehnologije, moj je predlog da svaka skolska ustanova formira svoj sait koji bi sadrzajem mogao i da omoguci roditeljima ucenika putem svog i skolskog maila ostvari uvid u sve znacajne podatke za svoje dete. Sta vise, i putem SKYPE- da moze neposredno da se vidi i cuje sa razrednim staresinom kao i sa pojedinim nastavnicima koji su predavaci u tom razredu – odeljenju.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Scroll to top