Filmovi zasnovani na video-igricama često imaju isti problem: suviše usporen razvoj događaja i premalo razvijenih dijaloga.
Kritika:
Radnja filma je suviše spora, a dijalozima nije posvećeno dovoljno pažnje.
Konstruktivna kritika:
Znajući problem pretvaranja video-igre koja sadrži nekoliko desetina nivoa u film od najmanje 90 minuta, obaveza režisera i scenariste je bila da izbace nepotrebne scene koje odvlače pažnju, i da više brinu o kvalitetu istih, nego o njihovom kvantitetu. Scene poput (…) u kojima (…) je trebalo zameniti (…) ili potpuno izbaciti. Dijaloge je bilo neophodno više razraditi, ovako ostavljaju utisak nedorečenosti.
Hejt:
Koji je drkadžija ovaj Kristof, od onakve igrice nije umeo film da napravi! Govno francusko, sve oni moraju da sjebu! I ko je uopšte njemu dao ovaj film da režira, pa ja bih bolje napravio!
A može i ovako:
Veliki umovi diskutuju o idejama; prosečni umovi diskutuju o događajima; mali umovi diskutuju o ljudima.
(Great minds discuss ideas; average minds discuss events; small minds discuss people.)
Pametnom dosta.
:)
dobro ti ovo
moglo bi ga se ovako opisati, ili se o njemu kasti:
“post je Sažetović, devojačko Promišljenović” :)
Verbalno nasilje je kao korov u potrebi slobode kritičkog govora, a korov se (kao što se zna) – ne zaliva, samo se pokaziva…”
:)) Hvala mnogo na komentaru.
U verbalnom nasilju smo, nažalost, postali pravi eksperti.
Količina verbalnog nasilja je uvek direktno proporcionalna neznanju – što je veće neznanje i nasilje je veće (i da ne bude zabune – neznanja o kritičkom govoru i dijalogu može biti i kod formalno obrazovanih i kod formalno neobrazovanih ljudi, jednako i svejedno). Posebna vrsta je “uživanje u verbalnom nasilju” u tome da postoje ljudi koje verbalno nasilje – zabavlja. Postoji i “ponos na neznanje”, vrlo izražen kod pojmaroškog govora, to je govor ljudi koji nemaju pojma ni o čemu, ali imaju vrlo čvrst stav o svemu i na njega su izrazito ponosni. Ukupna “količina” online (ili offline) pravog kritičkog govora u odnosu na količinu “hejta”, njihov međusobni količnik je prava paradigma za mnogo drugih stvari (a kao što to tvoj post pokaziva – lako je to meriti, a ono što izmeriš, to možeš i da menjaš, drugačije ne ide)
Izuzetno volim diskusije – one prave, kada “zapeni” svaka strana i vatreno brani svoj stav.
Takođe, nikad mi nije bio problem da promenim lični stav, ukoliko dobijem dovoljno dobar razlog za to. Ovo je neretko nailazilo na osudu, jer ljudi brkaju pojmove stav i princip, i onda mi se spočitava da menjam mišljenje (a u čemu, zapravo, ne vidim uopšte problem – da li je do mene?).
No, jedno je diskusija i rasprava na temu, drugo je nametanje sopstvenog mišljenja kao jedino ispravnog. A tu vrlo često nastaju problemi.
A najveći problemi su, baš kako si i sâma skrenula pažnju: nepromenljivi stav onih koji o temi ne znaju baš ništa, ali su mišljenje formirali nekad, na osnovu ko zna čega, i ne odustaju po bilo koju cenu od toga.
Takvih je, nažalost, sve više. Glasniji su, snažniji.
Cak i bez promene licnog stava, kroz diskusiju se moze otkriti i neka druga strana jedne teme,koju mozda nismo sagledali.
A ako se stav i promeni, ja to vidim samo kao nadogradnju,zar ne?
Upravo tako. Lepota diskusija i jeste u tome – čuti različita mišljenja. Tako se nadograđuje, da, i tako se raste.
Ha ha, dobar post, samo si trebala da daš neki eklatantan primer iz doskorašnje političke kampanje u koju smo svi bili uvučeni na ovaj ili onaj način …
Verujem da svako može makar 3 primera da dá iz glave, a sve unutar poslednjih 7 dana, kamoli šta više :)
Ne zaboravimo samo,da konstruktivnu kritiku moze da da neko ko se razume u tematiku i naravno sa obrazlozenjem.Kao i to da nije sve za svakoga :)
Bravo! Srž problema i jeste to što svako smatra da zna bolje od svakog drugog.
A ipak, bez poznavanja makar osnovnih zakonitosti pojave o kojoj se priča ne postoji kredibilitet.
Lepo zaključeno, pametnom zaista dosta…:)
E, sad još samo da je život ispunjen susretima sa pametnim svetom… ali dobro, možda ponko i uoči, te posle i sam napravi razliku… kad i gde treba…;)
a flame war? Nisi pokrila :))
btw. ne slažem se da konstruktivna dolazi samo od eksperata. Konstruktivna može biti neka “lopta sa strane”. Zapravo može biti i najkonstruktivniji deo cele kritike, ako je cilj procesa da se nešto promeni.
sve je to stanje uma i nivo svesti koji se treba dostići ili na koji se treba srozati!
Sjajan tekst, btw!
Mene, definitivno, muči isticanje nasilja…ali mlađa populacija voli filmove zasnovane na igricama i obrnuto…volim i ja i glumce i filmove onih najpoznatijih, ali mislim da je problem u ideji i da “fale” veći umovi da bi “zarad” psihičkog zdravlja naše dece napravili nešto bolje, da bi stimulativno pokrenuli sadašnju “osakaćenu” omladinu…treba ispratiti šta sve dete gleda? ali kako? šta nam deca nose u nasleđe iz medija?