Marina Abramović je svetski poznata umetnica, rođena 1946. godine u Beogradu, živi u Njujorku, a svoje performanse izvodi po celom svetu. Iako je to dobrano zaslužila, u ovom tekstu se ipak neću baviti njenom umetnošću, već nečim drugim.
Ulay, odnosno Uwe Laysiepen, rođen je u Nemačkoj 1943. godine, i bio je Marinin partner, kako u umetnosti i performansima, tako i u (ljubavnom) životu krajem ’70. i tokom ’80. godina prošlog veka.
Ljubav kao ljubav, ume da bude burna i kada niste umetnik. Nakon višegodišnjih tenzija, Marina i Ulay su 1988. godine odlučili da prekinu svoju ljubavnu priču i da se rastanu na simboličan način: krenuli su sa suprotnih strana Kineskog zida, prepešačili 2500 km, našli se na polovini, zagrlili i razišli.
Juče sam na Facebooku podelila zaista dirljiv video klip o njihovom ponovnom susretu, ukratko objasnivši pozadinu priče, način na koji su se razlišli, da se nisu videli tolike godine i da je to snimak u kojem se ponovo sreću, na njenom poslu – performansu.
Naravno, odmah je postalo važno i sve što zaista stoji iza njihovog raskida, iza njihovog susreta, je li bilo organizovano ili nije, da li je Marina glumila ili nije.
Hoćete istinu? Evo vam istina:
Za početak, malo apsurda: Marinini roditelji su bili partizani. Ulay je sin nemačkog nazi vojnika.
Zatim, malo sudbine: Marina je rođena tačno 3 godine nakon Ulaya – oboma im je rođendan 30. novembra.
Onda, malo ne-lepih stvari: nakon raskida, Ulay je napravio dete dvadesetpetogodišnjoj devojci koja je radila kao njegov prevodilac…
Nakon toga, Marina se, prema sopstvenim rečima, osetila debelo, matoro i ružno, te se podvrgla estetskoj hirurgiji i ugradila silikonske implante u grudi. Ovo su mnogi tumačili kao njeno “uskakanje u stomak” sopstvenoj feminističkoj ideologiji, ali – ako ste žena i čitate ovo, možete li je zaista osuditi zbog tog poteza?
I, da osporimo i poslednju navedenu tvrdnju: nije tačno da se nisu videli 22 godine. Sretali su se tokom godina, a i jutro pre susreta na performansu The Artist is Present su razgovarali. Ceo tim je znao da će Ulay biti prisutan, ali niko nije znao kada će sesti ispred nje, kao ni da li će uopšte imati priliku za to.
Eto. Raskrinkala sam vam priču od sinoć zbog koje smo cmizdrili svi zajedno. Sad znate i zašto su se razišli, i da su se ipak viđali, i da je znala da je tu. Sad pogledajte ponovo snimak. Dobro pogledajte Marini u oči.
Da, oni žive od toga. Oni su umetnici koji žive od performansa (da ne kažem – glume). Ali, to ne znači da, za razliku od običnih ljudi, nemaju osećanja, ili da im je svako osećanje u javnosti odglumljeno.
***
U ovom tekstu sam uradila ono što najviše ne volim: ogolila sam jedno umetničko delo. Sad sam ja ta koja je viknula: Car je go!, samo što je ovaj car zapravo dvorska luda, i nije go, nego je to deo performansa.
Da li se osećate prevarenim? Da li ste besni što ono niste znali, smatrate li da ste uzalud potrošili par suza i momenata? Onda uopšte ne razumete umetnost.
Nemojte čitati o životima omiljenih pisaca, ne tražite objašnjenje kritičara za Očajnu pesmu, zar je važno ko je i zašto pozirao za Mona Lisu?!
To je umetnost. Važno je samo ono što ste osetili dok ste gledali taj snimak, ili čitali pesmu. Jedino merilo umetnosti jeste da li je i kakva osećanja i reakcije izazvalo! Uz silne ste knjige (nadam se…) plakali, smejali se, razne fotografije ste gledali i divili im se. Zašto onda ovo da doživite drugačije?
Umetnost – to je osećanje u vama. Nemojte ga upropašćavati seciranjem na delove.
Hvala ti.
Pre nekoliko dana sam i sama podelila isti video. Moram priznati, da iako sam nevidjena plačljivica, video me nije rasplakao, nisu mi valjda pogodili žicu. Ovo što si napisala po meni ne menja emocije koje se vide, samo što u meni ovog puta nisu izazvale neku veliku reakciju. Zašto, ne znam…
Nisam htela juče da se oglasim povodom ovoga. Priču o rastanku na Kineskom zidu sam pročitala davno, mislim neposredno nakon toga kad Marina ni upola nije bila poznata među “običnim” življem i juče mi je, dok sam gledala ovo, da ne dužim, bilo apsolutno jasno da se radi o performansu, trebalo je samo pažljivo gledati. Umetnost je umetnost, ne zameram, iskrena osećanja su ipak iskrena osećanja. Svejedno, ako je ovo u bilo kome pokrenulo lepa, nežna, pozitivna osećanja, to je to, ne treba raspravljati.
A u vezi sa celom pričom, kada bi ljudi malo više od sebe, svojih veza, ljubavi, života, pravili umetnost, odnosno, povremeno priredili sami sebi performans, koliko god blesavo zvuči, svima bi bolje bilo.
Pa da zaključim, izgleda da je problem bila Marinina umetnička “prevara”, mnogo veći od toga da mnogi žive lažne, tako lažne živote… :)
“Nemojte čitati o životima omiljenih pisaca, ne tražite objašnjenje kritičara za Očajnu pesmu, zar je važno ko je i zašto pozirao za Mona Lisu?!”
Onda zaista ne razumem čemu ovaj tekst. Ko je nešto i osćao, kad pročita ovo, više neće.
nije bilo potrebe za prichom prije,jer ko prati njen rad, zna je cijelu istinu iz njenog film.greska se desila prije ,a ovo sada je nuzno radi vaseh mira.neozbiljno ,ali lijepo sto ste se ogolili.topli pozdrav.:)
A sta je toliko ruzno sto je postao otac sa 25-godisnjom zenom?
O ukusima ne vredi… :)
Marina se osetila loše i poraženo tada, to je jedino što se ovde računa.
Hahaha… Srceparajuca prica…. Kao, prvo je ona kaširala “Najvecu ljubav” pa su se “iznenada” ponovo sreli… pa plakanje… pa hrpa novinara broji suze…. Jednom recju Americko-Crnogorsko-Holandska, MIRJAM iliti Konceptualisticka, NAMESTENA, SAPUNSKA, Splačina…
Nekada je kultura žrtva a nekada smo mi žrtve kulture.
Rasplakala se jesam jer ovo je ponovni rastanak, a ne susret, ponovo uraditi nesto sto ti je palo najteze u zivotu i pritom ogoliti se pred ljudima….hvala im u svakom slucaju, nemam nameru ista analizirati, za sebe i po sebi – savrseno sam razumela, a ostali kako hoce…