Sindrom zvani “Starac Fočo od stotinu ljeta”

Najavila sam post o predrasudama, a naslov bi trebalo da vam da naznaku o čemu se, u stvari, radi. No, prvo malo uopšteno o predrasudama, nešto što sam napisala davne 2005. na jednom drugom blogu:

Predrasude (ukoliko nisu preterane i ako su kontrolisane) uopšte nisu loša stvar. Staviše, to je veoma korisno i potrebno sistematizovanje poznatih činjenica, radi lakšeg snalaženja i izvođenja zaključaka. Da ne postoje predrasude, kao neki svojevrsan filter u mozgu čoveka, bilo bi nam mnogo teže da učimo i spoznajemo stvari oko sebe.

A sad, poenta pisanja bloga: već nekih 12 godina svog života ja izgledam kao da imam 18 godina. Ne žalim se na to, pobogu, čitaj dalje! Dakle, od svoje 16. godine ja delujem (jedva) punoletno, i tako je, evo, preko deceniju i zato mi se dešavaju stvari tipa: Hajde, devojčice, ti si na redu. Što, opet, nije problem samo po sebi, dakako. Hvala genima na tome, ne bih svoj izgled menjala ni na šta na svetu.
Gde je onda problem? U poslu.
Sindrom zvani “Starac Fočo od stotinu ljeta” me prati od prvog radnog dana, prvi poslovni sastanak da i ne spominjem. Niko me ne doživljava ozbiljno, obzirom da izgledam kao žutokljunac koji nema pojma o životu. I apsolutno je nebitno da li sam došla u odelu ili džinsu, da li sam kompletno našminkana ili ne, uvek osetim tu površnu nadmoć u pogledu sagovornika: Hej, pa ovo je klinka, ovo će biti lako. / Hej, pa ovo je klinka, šta ja radim ovde?! I to omalovažavanje traje obično prvih pet do deset minuta, dok ih ne uvedem u priču. Onda se onaj pogled podsmeha pretvara u pogled iznenađenja. I hvala im, u stvari, na tome – upravo tad ih uvek pobedim i u tom momentu mogu i pekaru hleb da prodam.

Dakle, ne bežite od predrasuda, prosto naučite da vi upravljate njima, jer razum stvara njih, a ne obratno, i pogrešno je pustiti predrasude da vladaju razumom, a ne razum njima.

Umesto zaključka
Drage babe i dede, da vam klinka nešto objasni:
Muškarac je mator onda kada počne da krije godine.
Žena je matora onda kada prestane da ih krije.
Mislite o tome.
Sindrom zvani “Starac Fočo od stotinu ljeta”

5 thoughts on “Sindrom zvani “Starac Fočo od stotinu ljeta”

  1. Imam isti problem, olakšavajuće okolnosti su verovatno te što nisam baš toliko prsata i što nisam plavuša, u protivnom bih do sad bila već razjareni tigar, a ne razjarena veverica.U srednjoj školi sam doživela da me profesor koji me nije poznavao ne pusti u zgradu kad sam kasnila na čas i da mi kaže da je maloj deci zabranjen ulazak u zgradu. Pre dve sedmice, uletela sam u lokalni Dom zdravlja, portir mi je rekao da deca ulaze sa druge strane.Jasno mi je što oni misle da smo dečica, ali zašto se podrazumeva da dečica nemaju pojma ni o čemu? Taj deo je problem.

  2. e, to. vidiš, ja ni sad ne tretiram decu kao nižu ljudsku vrstu, svašta. deca, uostalom, sve mnogo bolje razumeju i shvataju od odraslih, plus, mnogo brže uče.ne razumem to nipodaštavanje, kao – pih, klinka.na svaki sastanak koji je trebalo da održim sam išla kao pingvin, u odelu, jer me tek tako -dožive- poluozbiljno.mada, ne žalim se, kao što rekoh, ja to uvek obrnem u svoju korist :)

  3. He,he, sviđa mi se kako si zaključila priču.
    Ja ni sa decom ne razgovaram kao da nemaju pojma, već, naprotiv, kao da su meni ravni, što kao posledicu ima da me slušaju i oni 100% otporni na autoritet. Ne znam kako bi to moglo u poslu da se primeni, ali mislim da je posebno opasno opuštati se na gore opisani način.

  4. Stvarno ne znam koliko imaš ti, meni je i dalje 17 godina. :D
    A sad bez zezanja: slažem se s Dženitom k'o cigla na ciglu, ne bih ja potcenjivala ni detinju pamet. Lakše bi mi bilo da uradim razgovor sa nekim od Nobelovaca nego da me pola sata "tranžiraju" klinci iz vrtića. Jer oni sve vide.:)
    Iz čega sledi – ništa nije onako kako izgleda. Naučila ja, iako sam klinka.;)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Scroll to top