Nekoliko dana već ima kako sam kupila Fidelinkin beli hleb (neki drugi put ćemo o mojim navikama u ishrani) i videla da je na papirnatoj kesi u kojoj hleb stoji odštampano ovo: Mnogim ženama je nasilje svakodnevni hleb.
Koliko god bila teška činjenica da je ispisani tekst bolna istina, sama ideja me je svakako oduševila. Nije lako odlučiti se i prijaviti manijakalnog, emotivno osakaćenog siledžiju kome je jedini način iskazivanja emocija sila pesnice. A hleb se kupuje svaki dan. I kada svaki dan bude čitala da postoji negde neko kome je stalo, neko ko možda može da pomogne – javiće se. Tako bi barem trebalo…
Zašto zlostavljane žene ćute?
Zato što se plaše. Zato što kažu majci, pa ih ova ućutkuje: Sramota je biti raspuštenica! ili Sama si birala! Zato što nemaju gde da odu. Zato što ne znaju za bolje. Zato što veruju da ih psihopata voli. Zato što veruju da je to sve samo prolazna faza. Zato što imaju decu. Zato što su bile zlostavljane i kao deca. Zato što ih je sramota da priznaju nekom.
Zato je što je na Balkanu sramota samo po sebi biti žensko.
Razume se da će da te bije. Pa zaslužila si, sigurno. Nisi skuvala dobar ručak. Veš nije opeglan i mirišljav. Deca su musava. Kuća je prljava. Ne širiš noge čim on namigne. Nosiš suknje. Šminkaš se. Zapustila si se. Ideš kod mame na kafu. Nije mu prošao tiket na kladionici. Nije bila plata. Povećan je porez. Skočio je kurs evra. Ne može da mu se digne. Dobio je otkaz. Dete je dobilo lošu ocenu.
I jeste, ko ti je kriv kad ćutiš i trpiš? Trebalo je da budeš rođena emancipovana. Ko ti je kriv što ne znaš za bolje?! Umesto da se boriš za sebe, da ustaneš u svoje ime, ti skupljaš snagu i čekaš nove batine! Jeste, dakako, sama si kriva. Uzmi tu decu i idi negde, vidiš šta je sigurnih kuća! Tamo te čekaju latice ruža posute po podu, vrela i mirišljava kupka svako veče, crnac sa palmom i crnkinja s koktelima.
Jeste, o, preuzvišene snažne žene, vi nikada ne biste dozvolile da vas neko maltretira! Vi biste ga istog momenta ostavile, možda i same izlemale. Vas nikada niko nije povredio, ni fizički ni psihički, jer vi to niste dopustile. Nikada niste bile prevarene, niti jednu noć niste provele plačući pored otvorenog prozora, osluškujuči korake i čekajući onaj tako poseban zvuk njegovih. Ma, vas nikada niko nije rasplakao, nije vam priznao da vas je prevario, niste mu oprostile. Nije se miris tuđe žene mešao sa vašim na njegovom vratu. Vi nikada niste patile.
Ne boli samo fizički udarac, nisu modrice ono što se najteže sakrije i najsporije zaceli. Strašnije je i mnogo više poražavajuće poniženje koje se oseti. Osećaj bezvrednosti. Kada ti nanosi bol onaj kojeg voliš, i svim se silama sveta trudi da ti dâ do znanja da si sama kriva! što je on morao svoje nezadovoljstvo da iskaže na taj način.
Nemojte uvek osuđivati. Ako ne umete da pomognete, nemojte ni odmagati.
Bolje im kupite hleb.
Mislite o tome.
[DODATAK: Novi broj autonomnog ženskog centra je 011/266-2222]
e zaista, najviše ne podnosim u toj priči o zlostavljanim ženama kada kažu: sama si je kriva, zašto ne ode. ona uživa u batinama kad ostaje s njim. neka preuzme kontrolu u svoje ruke i sl.
i ponovno se usredotočujemo na krivnju žene zašto doušta zlostavljanje, a manje se bavimo zlostavljačem za njega se zaključi da je kreten i to je to. ali drvlje i kamenje po ženi koja "dopušta" da ju se udari.
e, to, da. kako je Šivon malo niže rekla: jasno je da postoji i njena odgovornost u svemu tome. ali nije kriva…
Jasno je meni zbog čega žene trpe. Jasno je meni i da svako od nas ima izbor – da li će da trpi ili ne trpi. Njihovo je svakako da probaju.
Odlična je ideja za hleb, svakako podrzavam.
Pa se smiri, onda misli, biće bolje, postaće opet onaj stari i bićemo ponovo srećni kao na početku braka.
a on je sutra opet prebije, pa onda prekosutra opet, i za 5 dana… i tako u krug
Auh… to je tako kompleksna tema, i teško je u bilo kakvoj diskusiji izolovati se samo na temu nasilja u porodici, a ne dotaći se položaja žene u srpskom društvu, neravnopravnosti u sferi radnih odnosa, ekonomske situacije, vaspitanja, porodičnih prilika, patrijarhalne sredine, obrazovanja, ali i (ne)posvećenosti države sprečavanju nasilja u porodici, koje se najbolje reflektuje kroz aktuelna zakonska rešenja.
Ali svakako je interesantan taj detalj koji si uočila, a to je da upravo "emancipovane" i "jake" žene pokazuju najmanje razumevanja prema ženama žrtvama nasilja.
Svaki slučaj zlostavljanja je priča za sebe, teško se mogu pronaći 2 ista, ali i uprkos tome, možemo govoriti o odgovornosti. Naravno da žena NIJE kriva ako je suprug-partner neandertalac psihički i fizički zlostavlja, ali svakako treba potegnuti pitanje njene odgovornosti ukoliko ne preduzima ništa da to preseče. Ako ima decu, odgovornost je još veća. A sa druge strane, država i društvo moraju biti ti koji će pružiti svu moguću podršku, i to tako što će počinioca krivičnog dela strpati tamo gde mu je mesto, a ženi omogućiti normalan život i finansijsku sigurnost.
A što se "sramote" tiče… Pa nije sramota dobiti batine. Sramota je trpeti ih svaki dan i praviti se da je sve okej.
žena je ženi najveći neprijatelj :)
i tačno je, da, odgovornost za trpljenje batina snosi i ta zlostavljana žena.
ali, ako jednom skupi hrabrost i pozove policiju – a oni joj kažu: sama si kriva ili mi ne možemo tu ništa, a najčešće i jedno i drugo…. onda nije ni čudo što ćuti
Upravo tako. To je već stvar nekog tradicionalnog i naopakog duha karakterističnog za ovo podneblje. Po tom obrascu:
1) nema ništa sporno u povremenom premlaćivanju žene (i ostatka porodice – dece, roditelja itd.)
2) apsolutno je neprihvatljivo da se bilo ko sa strane meša u to (jer premlaćivanje treba da ostane deo porodične intime – njihova lična stvar)
3) kada se racionalizuje do kraja, žena je to sigurno i zaslužila ("onaj grašak se fakat raskuvao")
4) apsolutno je OK svoje lične frustracije iskaljivati na slabijem od sebe ("ti ćeš da mi platiš za sve!")
5) nije zločin maltretirati, mučiti i ubiti životinje ("kad već ne mogu preCedniku vlade da kažem šta mislim o njemu, mogu barem psu lutalici da odsečem šape")
A mi kao društvo nikako da skapiramo da otvaranje "sigurnih kuća" nije uspeh, već poraz.
"Nisi skuvala dobar ručak. Veš nije opeglan i mirišljav. Deca su musava. Kuća je prljava. Ne širiš noge čim on namigne. Nosiš suknje. Šminkaš se. Zapustila si se. Ideš kod mame na kafu. Nije mu prošao tiket na kladionici. Nije bila plata. Povećan je porez. Skočio je kurs evra. Ne može da mu se digne. Dobio je otkaz. Dete je dobilo lošu ocenu." – promakla su ti neka opravdanja, A LA prethodno si iskaljivala svoje frustracije na njemu; prethodno si se izvikala na njega, ispuštajući bes, stečen usled smanjenja plate ili šefove loše volje…; prethodno si mu *ebala sve po spisku, jer se tvojoj drugarici učinilo da ga je videla sa nekom drugom (UČINILO); prethodno si ga dobro izribala, jer je zaboravio da ti kupi sok koji si tražila, u povratku sa posla;… ovde je ključna reč "PRETHODNO"!!! Nisu svi muškarci uvek bili siledžije, možda su to USPUT postali, trpeći svašta i akumulirajući bes koji je, na kraju, morao izaći. Da se razumemo, NE opravdavam nasilje, niti sam na strani siledžija, daleko od toga, ali znam da, najmanje 70% žena nisu nevine žrtve, kakvim se, posle nasilja, predstavljaju. Ah, da, zaboravio sam još jedno opravdanje "PRETHODNO si izašla sa drugaricama, flertovala sa svim i svakim, jer si bila besna, što je on morao da radi kao konjina, da bi ti obezbedio sredstva za taj izlazak…"
pa vidi, zar ne bi, zapravo, bilo jednostavnije da on nju ostavi pre nego ga izvede iz takta toliko da mora da je bije?! O.o
mislim, niko od nas NE MORA da bude sa nekim drugim
zajedno smo dok je lepo i dok se zabavljamo, kad prestane da bude zabavno – aj ć
a ne da se mlatimo jer je ovaj ono a ona je ovo pa je on onda ovo i tako u krug
bespredmetno i suludo
Strašnije je i mnogo više poražavajuće poniženje koje se oseti. Osećaj bezvrednosti.
Hvala ti za razumevanje.
Preslikala si situaciju. Okolina je jos bezosecajnija, empatija ne stanuje ovde.
Osim sto sam cula o sebi :da je blago meni, da uzivam dok se svi muce – nigde i niko nije imao ni reci saosecajnosti i razumevanja. Moj zivot, njima, izgleda super – i to je zabetonirano.
Na zalost, nisam imala sanse ni da imam sansu za posao, a “srecom” sam dipl.ekonomista.
Hvala ti, jos jednom. Pratim te i citam, a ovaj tekst cu sa zadovoljstvom da podelim.
Draga Ljiljo,
izuzetno mi je žao što si se pronašla u mojim rečima. Najviše bih volela da one nisu tačne ni po kojoj osnovi…
Iskreno se nadam da si se izvukla iz te grozote, a ukoliko mogu nekako da pomognem, slobodno reci.
veliki pozdrav i hvala na komentaru
Jos jednom, hvala, sto imas volje i vremena za pisanje ovako zivotnih tekstova i za razgovor s nama, koji ti se javimo.
Nisam se, u potpunosti, izvukla. Ne mozes puno napredovati u sredini( sa muzem, koji negira tvoje postojanje, misljenje i kvalitet osim kod kuvanja i pranja vesa). Niti se mozes praviti da to ne primecujes.
U velikoj meri sam i sama doprinela da nauci da se tako ponasa. Bila sam nesigurna u sebe. Pravu sansu za posao, nikada nisam ni dobila, sto predstavlja i jedini pravi problem.
Puno pozdrava uz Nisa, i zelim ti svako dobro
Ljiljana.
Nema na čemu, zaista. Radim to od srca, i makar mi se samo jedna od vas javi, smatram to kao da sam na korak bliže cilju.
Da li nekako postoji šansa da se priključiš nekom udruženju građana, na primer, nekim ženama koje se bave ručnim raodvima, ili slikanjem ili tako nešto slično, neki hobi koji te zanima?
Kroz to možeš da osnažiš samu sebe, da se družiš sa drugim ženama, da stvaraš nešto svojim rukama.
Ili da volontiraš pri nekom udruženju (starih, invalida, ili slično).
Biti društveno koristan uvek pomaže da se popravi samopouzdanje i to je najčešće prvi korak ka osnaživanju sebe…